60 GODINA OD KAKO SU JUGOSLOVENSKI BRIGADISTI ZAVRŠILI MAGISTRALNI PUT OD KOLAŠINA DO BIJELOG POLJA

Nedavno se navršilo 60 godina od kako su jugoslovenski brigadisti završili magistralni put od Kolašina do Bijelog Polja.
Za nešto duže od pola godine u izgradnji magistrale udarnički je učestvovalo 168 brigada sa 18.179 brigadira.
Dobrovoljni rad u našoj zemlji ima dugu tradiciju, od poznatih moba u koševini, podizanja domova nakon poplava ili požara, preko skupljanja ljetine na oslobođenoj teritoriji tokom rata, da nezaboravnih omladinskih radnih akcija širom negdanjih jugoslovenskih prostora.

Od kraja rata, tačnije od 1946. do 1981. godine organizovano je 36 saveznih i oko 60 omladinskih radnih akcija na republičkom, odnosno pokrajinskom nivou.
Bile su to neponovljive „kovačnice bratstva i jedinstva“ koje su izgradile pruge, puteve, mostove, gradove.
Prisjetimo se pruga Šamac – Sarajevo, Brčko – Banovići, Doboj – Banja Luka, zatim izgradnje Novog Beograda, pa 382 kilometra auto-puta od Beograda do Zagreba, te brojnih akcija na Savi, Moravi, Đerdapu…

U našoj zemlji pamte se akcijaške brigade sa hiljadama akcijaša koje su bile na svim akcijama među najboljima. Nepravedno je izdvajati, jer svi zaslužuju sjećanje i poštovanje. Ipak, da se prisjetimo da je ruševine Podgorice raščišćavalo 1.500 mladih, dok je Titograd gradilo nekoliko hiljada, a prugu Nikšić – Titograd, dugu 56 kilometara, omladinske ruke su izgradile od 1. aprila 1947. do 13. jula 1948. godine.

U stroju je bilo iz Crne Gore 115 omladinskih i 101 frontovska brigada zajedno sa 23 brigade iz drugih republika i brigadom djece naših radnika iz Australije. Zajedno oko 50.000 mahom mladih izgradilo je prugu, koja i dalje na istoj trasi traje.
Pomenimo, takođe, podizanje Željezare u Nikšiću, put od Berana do Rožaja, u ovoj prilici posebno izgradnju magistrale od Kolašina do Bijelog Polja, o čemu je neponovljivo svjedočanstvo u knjizi „Magistrala naše mladosti“ ostavio istaknuti društveni radnik, član Štaba akcije Mlađen Kovačević, koji je zapisao: Od 15. aprila do 27. novembra 1964. godine, magistralni put od Kolašina do Bijelog Polja u dužini od 48,9 kilometara izgradilo je 168 omladinskih radnih brigada sa blizu 20.000 akcijaša iz svih jugoslovenskih republika i pokrajina među kojima je bilo i 350 akcijaša iz 28 zemalja svijeta, o čemu svjedoči spomenik u Vrlostupu.

Akcija je trajala u pet smjena. Radilo se udarnički i lijepim i kišnim danima. Bilo je i ,,starijih“ brigadira, bilo je onih koji su ostajali po tri i više smjena, bilo je u naseljima pjesme, drugarstva, prijateljstva. Akcijaše su posjećivali istaknuti politički i društveni radnici iz Crne Gore, Jugoslavije i svijeta. Organizovani su umjetnički programi, uz gostovanje poznatih umjetnika iz zemlje i svijeta. Veliki broj brigadira u slobodnom vremenu završio je različite kurseve.

Bilo je i nepismenih brigadira. Jednog od njih, Đura Balaška, iz bosanskohercegovačke brigade „Mladi borac“, naučio je da čita i piše Miloš Milić, predsjednik Savjeta naselja, prosvjetni radnik iz Podgorice.
Pomogao mu je, kako je zapisao novinar i akcijaš Radovan Jablan, „da trideset naučenih slova kopča jedno uz drugo“. Prije odlaska sa akcije Đuro je napisao svojom rukom pismo djevojci, uz obećanje da će se ženiti. Reporter je akcijaša Đura nazvao „samotnjakom bez oca i majke, vječitim putnikom od nemila do nedraga, od gazde do gazde. U njegovom upitniku moglo bi se upisati: zanimanje – poljoprivrednik, odlikovanja – udarnik, a napredovanje u životu – pismen“.

Valja podsjetiti da su afirmaciji ove i drugih akcija doprinijeli tada mladi crnogorski i jugoslovenski novinari, među njima u emisiji Radio Titograda ,,Radio magistrala“ Aljo Šarkić, Petar Đuranović, Vlatko Ivanović, Bato Kokolj, Nikola Stanojević, Milo Kralj, Rajko Banović, Gojko Čolović, Boško Pušonjić, Vlado Mićunović, Andrija Ševaljević, Marko Đonović, Momčilo Stefanović, Žika Živulović Serafim, Radivoje Rabrenović, Slobodan Vukmirović, brigadir, komandant brigada na više akcija i urednik dodatka „Mladost na magistrali“ beogradske „Mladosti“ Saša Bošković i drugi zajedno sa tehničarima i snimateljima.
Pomenuti i mnogi drugi važni detalji, koje je pregalaštvom sačuvao Mlađen Kovačević, simbol časnog života i rada, svjedoče o generaciji koja je slobodu čuvala i zemlju izgrađivala, koja za podjele, nacije i vjere nije znala, o generaciji koja ideale svojih predaka i svoje nije izdala, o akcijašima koji su u zajedništvo, u bratstvo i jedinstvo, u prijateljstvo i ljubav vjerovali.

Zato su za tri i po decenije, koliko su akcije trajale, zemlju izgradile – ,,pruge, puteve, mostove, fabrike, naselja, gradove“ i „magistralu naše mladosti“.
Pismo Mensure Smajić iz Maglaja.
Prva saznanja o omladinskim radnim akcijama stekla sam kao djevojčica iz priča braće moje majke. Jedan od njih bio je brigadir na izgradnji pruge Samac-Sarajevo.
Tada nijesam ni slutila da ću mnogo godina kasnije i sama biti učesnica u jednoj omladinskoj akciji i da će mi to ostaviti draga i trajna sjećanja…

U avgustu 1964, nakon dužih priprema, sa perona Željezničke stanice u Maglaju, roditelji i rodbina pratili su buduće brigadire prema Crnoj Gori da grade Jadransku magistralu.
Naša brigada „Ozrenski partizani“ brojala je oko 80 srednjoškolaca iz Maglaja, Tesnja i Teslica, a na čelu sa komandantom Cemalović Huseinom-Camom.

Putovanje je trajalo dugo vozom do Sarajeva, pa autobusima do odredišta na dionici Kolašin – Bijelo Polje, tačnije do naselja sagrađenog nedaleko od Mojkovca.
Vrućina, dug put, susret sa nepoznatim činila nas je nesigurnim. Dočekali su nas brigadiri iz Šapca i pomogli da se smjestimo. Ali, brzo smo se prilagodili i upoznali sa rasporedom i pravilima koja treba slijediti i poštovati. Satnice za buđenje, postrojavanje, dežurstvo, radne i slobodne aktivnosti savladavali smo u hodu.
Rad na trasi bio je težak i naporan, ali smo se prilagođavali i odmjeravali snagu kako smo znali i umjeli. Bilo je i pomoći drugova, ali htjeli smo se pokazati i dokazati i radili smo više nego smo mogli.

Najljepša su bila povečerja u naselju, uz logorsku vatru, priče, pjesme i programe sekcija. Rano se odlazilo na spavanje da bi se odmorili za rad na trasi, ali su razgovori nastavljani kroz drvene pregrade spavaona, na što se komandant često ljutio. Šupljine u daskama poslužile su za „farbanje i maskiranje“ komšija kaladontom i tek bi ujutro nastajao haos kada bi opazili „umjetničko“ djelo i tražili odgovornog. Znalo se da slijedi duplo noćno dežurstvo. Nijesam ni ja bila pošteđena ni maskiranja, a ni „požarčenja“ iako sam spadala među najmlađe. Nijesam ni tražila privilegiju, a težak rad, opomena i kazna hrabro su se podnosili uz nastojanje da se ne ponovi.

Moje omiljeno mjesto bio je potok pored naselja gdje sam sjedjela i pisala i razgovarala sa drugaricama iz gimnazije Vahdetom, Zerinom, Nadom i Radmilom i Eminom iz Teslica. Dijelile smo „tajne“ i jačale prijateljstva.
Spoznavala sam i ja i drugi šta znači naš mali doprinos u velikoj i zajedničkoj radnoj akciji. Upoznavali smo druge mlađe ljude, njihov način života i običaje u krajevima iz kojih dolaze…

Stekli smo snagu i samopouzdanje u vlastite mogućnosti i vrijednosti i pripremali za nove životne izazove. Učili smo se družiti i dijeliti, živjeti u jedinstvu i jačati kolektivnu svijest.
Vratila sam se sa omladinske akcije zrelija i odlučnija u mogućnost donošenja vlastitih odluka. Svoja iskustva prenosila sam na generacije mladih i trajno sačuvala i cijenila stečena prijateljstva.