ZIMA PRITISLA, A VAGA ODMARA

ZIMA PRITISLA, A VAGA ODMARA

Vranreška dolina, nekada i sad, ogromna je razlika. Nekada je bila puna stočara, zemljoradnika, orača, a njive pune ječma, pšenice, kukuruza, krompira, luka, pasulja. U Pavinom Polju, petkom, pazarnim danom mogli su se sresti domaćini kako vrijedno idu za buljukom dotjerujući ih do stočne vage. Jedna od rijetkih vaga koja je bila opterećena i čekalo se na red satima.

Buljuci su se rasturali, a domaćini trčali da ih savijaju i naprijed se upisivalo nekoliko dana ko će doći na red. Zadovoljna vaga štekće, odmjerava i mjeri, od sitne stoke do krupnih volova koji su vagali do hiljadu kilograma. Odjekivala je bleka ovaca i jagnjadi pa i rika krava, junadi, teladi, ponekad bi zaržao pastuv. I on zadovoljan jer je u velikom krdu svoje prste, prisjeća se starina Tadiša Tale Leković, penzionisani učitelj, iz Lekovine.

Danas je, kaže, slika dugačija. Zima pritisla, a vaga odmara.

– Pala prašina na tas koji je odmjeravao, pala, i čini mi se da je dugo niko neće obrisati. Pazarište prazno, vratnica otvorena i niko u dvorište ne ulazi. Slomljeni prozori, vrata bez katanca, nema domaćina, jer nema šta da mjeri. Nema stoke mnogo. Ali umjesto otkupa i dana za otkup otkupljuju privatnici. Idu od kuće do kuće, pa sa domaćinima ugovaraju cijenu onako kako to njima odgovara. A lako im je, jer niko iz opštine niti se javlja niti otkupljuje u tom danu pazarnom nazovimo ga i sada pazarnom obiđe pazarište i okupi proizviđe i da im pruži ruku podrške. Da oni svoje proizvode i svoju stoku tamo negdje daleko ne vode – kaže Leković.

On upućuje apel da ako opet zaživi ovaj stočarski i poljoprivredni kraj, neka opština, mjesna zajednica, kao osnovna ekonomska i društvena institucija, podigne glas, nek pozove proizvođača, neka mu zakaže dan kada će dotjerati stoku. Onaj objekat što sad propada, ako ima šta više i da propadne, treba privesti namjeni. Pazarište ograditi ponovovagu napraviti i izbaždariti je i da ona tačno odmjerava težinu stoke. Put prolazi i došao je do Pavinog Polja, radi se.

Komunikacija će obezbijediti da ljudi mogu nesmetano doći i otkupiti se. Mladi treba da ostaju na selu. Oni što su se zatekli, oni su se i začaurili, ne žene se i nemaju porodicu. Oni što su ostali bez posla, pa njihovi sinovi ukidanjem industrijskih postrojenja neće iz grada. Trebalo bi da se okrenu selu, imaju gdje da žive – savjetuje Leković.

On dodaje da na prostoru od Kovrena do Žubera, šest kilometara, zimi se samo vide dva svijetla.

– Prisjećam se vremena kada sam bio dječak, na ovom području je bilo hiljadu i po ovaca. 500 govedi, 300 svinja, 80 konja, a sitnu stoku i živinu nijesam mogao da nabrojim. A sada jedino je Kljajević držao 100 ovaca, a dva proizvođača Lekovića do 100, a ostali po pet-šest ovaca. Sad nema ni to. I to su ugasili.

Ne znam zašto, možda ih društvena zajednica nije prihvatila, iskreditirala, ili nije omogućila da onaj fond stočni održe. I bijela kuga u Vranešu kao i u svakom kraju od prilike, uzela danak. Borimo se protiv nje snagom, umom, pameću, sklapajmo brakove, jer od toga zavisi obnova vrste i mladosti u Vraneškoj dolini. Preko dvije hiljade momaka, a ne čuje se dječji plač – kaže Tadiša Tale Leković i

podsjeća da su preci bili uporni i otporni, spremni da se sa svakim nedaćama uhvate u koštac, te se nada da će i potomci ovu bitku dobiti.

Izvor: Dan

Novinar: Milovan Novović