ZA SAŠKINE SNOVE NIKAD NIJE KASNO

ZA SAŠKINE SNOVE NIKAD NIJE KASNO

Za Bijelo Polje se na početku 2021. godine daleko čulo zbog Isaka Šabanovića i spektakularnog debi nastupa u “Zvezdama Granda”, a slavu mu je sada “ukrala” ujna – Aleksandra Saška Rakonjac (54).

Diplomirana profesorica engleskog jezika i književnosti iz Bijelog Polja na savršen način predstavila je vokalno umijeće u popularnom muzičkom programu namijenjenom veteranima, simbolično nazvanom – “Nikad nije kasno”.

Sredinom oktobra prošle godine probila je led uz čuveni hit “One Way Ticket”, a početkom 2023. podigla je ljestvicu visoko interpretacijom pjesme “Srećo reci” od Maje Odžaklijevske.

U revijalnom dijelu čuli smo je i uz “Mi mou thimonis matia mou”, a ovu kultnu grčku numeru otpjevala je sa bratanićem Milošem Vojinovićem, profesorom pjevanja iz Bijelog Polja.

Žiri takmičenja je impresioniran Saškinim pjevačkim kvalitetima – recimo, Jasna Gospić njen glas definisala je kao moćan.

Jedina zamjerka na Saškin račun bila je u vezi sa tim što se ranije nije prijavila i pojavila na sceni pred šarolikim auditorijumom, a nova vedeta pomenutog programa za CdM objašnjava da je odavno željela da se prijavi, jer je u emisiji vidjela šansu da pokaže šta zna i može, no zbog porodičnih okolnosti to se ranije nije moglo desiti.

Mnoge kolege-muzičari i prijatelji su je godinama nagovarale da to uradi, ali činilo joj se da nije bila spremna u datom trenutku, mada duboko vjeruje u to da se neke stvari dese kada im je zaista i vrijeme.

I konačno je to vrijeme stiglo – priča nam dama koja je već dugo u muzičkim vodama.

“Ja sam napravila pauzu u muzici nekih 30 godina, u međuvremenu sam postala i majka, tako da nisam mogla da uskladim sve obaveze da bih se profesionalnije bavila muzikom. Moju karijeru je prekinuo taj nesretni rat u Sarajevu i nakon toga trebalo mi je puno vremena da to prihvatim, ali ne i da prebolim. Završila sam nižu muzičku školu u Bijelom Polju, odsjek klavir, i danas mi je žao što nisam išla do kraja sa muzičkim obrazovanjem, ali je ljubav prema stranim jezicima prevagnula tada kada je trebalo odlučiti šta dalje”, prisjeća se Saška.

Muzika u genima

U Sarajevu su je, objašnjava nam Saška, otkrili muzičari, i to sasvim slučajno na svirci gdje se zatekla. I odmah su je “vrbovali” da zapjeva sa njima.

“To je bio najljepši period moje mladosti. Putovali smo po cijeloj Jugoslaviji, pjevali smo na nekoliko jezika sve vrste muzike, narodnjake rijetko, prosto se nisu slušali na mjestima gdje smo svirali i ukus publike je bio drugačiji. Sve su to bili vrhunski muzičari, neki od njih su bili profesionalci koji su radili u Sarajevskoj filharmoniji i od njih sam naučila sve trikove ovog zanata, da tako kažem. Nažalost, neki od njih danas nisu živi, sa ostalima sam izgubila kontakt, i mnogo mi je žao, jer sam od njih mnogo naučila”, nastavlja priču profesorica engleskog jezika.

Muzički talenat sagovornica CdM-a je naslijedila od oca, ali već na startu napominje i da je njena majka veoma muzikalna, iako se nikada nije bavila muzikom – njihov dom bio je, dakle, poput muzičkog centra.

“Tata je krajem 60-ih godina prošlog vijeka imao svoj džez orkestar, mada su svirali sve što je bilo popularno u tom periodu, melodije sa Sanrema, naših festivala i sl. Interesantno je da je moj otac bio samouk, ali je imao apsolutni sluh, svirao je harmoniku, klavir, gitaru, trubu, kontrabas, a kasnije kad se formirao tamburaški orkestar i bas-prim i prim. Bio je, do smrti, predsjednik Bjelopoljskih tamburaša koji ga se i danas sjećaju sa dužnim poštovanjem i hvala im na tome”, ponosna je Saška na svog učitelja.

Tokom Saškinog odrastanja u pomenutoj kući su se svakodnevno okupljali viđeniji bjelopoljski muzičari tog doba, pa je ona prisustvujući tim probama i izgradila muzički ukus.

“Odrasla sam, kao što sam već rekla, uz melodije sa Sanrema, koji pratim redovno i danas. Međutim, moram naglasiti da ja volim svaku vrstu muzike koja u meni izazove neku reakciju kad je čujem. Ukoliko ta reakcija izostane, tu muziku privatno ne slušam. Ne mogu da slušam muziku u kojoj nema ili energije ili emocije. Bijelo Polje nema samo bogatu tamburašku tradiciju, već i tradiciju rokenrola. Znate da u Bijelom Polju postoji i džez festival i jasno vam je da Bjelopoljci vole i druge vrste muzike. Neki od najboljih crnogorskih rokera su upravo iz Bijelog Polja. Što se mene tiče, muzika je moja najveća ljubav oduvijek, uopšte je ne doživljavam kao hobi, i možda je baš to razlog što se nisam ranije angažovala, jer ima onih kojima je muzika sredstvo za zaradu, tako da tu za mene nikad nije bilo mjesta”, podvlači Saška.

“To nisi ti…”

Učešće u pomenutoj emisiji Saški donosi i posebnu emotivnu notu.

Priznaje nam da tako ispunjava i posljednju želju oca i amanet koji joj je ostavio, a sudeći po reakciji žirija i publike koja pohvalno komentariše nastupe – kao da je već tada predosjetio da je Saškino mjesto na velikoj sceni.

“Jednom prilikom mi je rekao: ‘Žao mi je što radiš u školi, to jeste lijepo, ali to nisi ti’. Naravno da sam ponosna na komentare stručnog žirija, naravno da je greška što se nisam ranije prijavila, ali neke se stvari dešavaju mimo naše volje i ne možete da predvidite kuda će vas život odvesti. Ali mogu reći da me je učešće u emisiji podmladilo na neki način. Ne mislim da sam neko posebno iznenađenje sezone, jer zaista svi učesnici odlično pjevaju, ali hvala vam što tako mislite”, skromno će Saška o pohvalama.

Iako je već poslije dva nastupa bilo jasno da joj pohvale zasluženo pripadaju, zanimljivo je da Saška nije ni očekivala poziv od produkcije. Štaviše, nailazila je i na poneki zlonamjeran komentar u okolini.

“Nekako, uvijek sam mislila da su drugi bolji od mene, da je to možda veliki zalogaj za mene. Jednom prilikom mi je koleginica rekla – ‘Nećeš valjda da ideš tamo da se brukaš, šta će ti reći đaci’? Sad shvatam da je bila zlonamjerna. Srećom po mene, 2016. Godine počinje sa radom bjelopoljski Gradski hor i to je bila ona inicijalna kapisla koja je odredila dalje moju čvrstu namjeru da se bavim muzikom na neki način. Tu sam upoznala i neke ljude/muzičare koji su dijelom odgovorni za moje pojavljivanje u emisiji i koji su apsolutno vjerovali da za mene tu ima mjesta”, dodaje Saška.

Osim starosne granice, ona primjećuje još jednu posebnost i specifičnost ovog formata u moru ostalih sličnih sadržaja kojima smo okruženi danas.

“Smatram da se bolja emisija nije skoro pojavila u okruženju, jer je pokazala koliko ima dobrih pjevača na ovim prostorima, koji se zbog raznoraznih okolnosti nisu pojavili ranije na sceni. Po meni, tu nema loših pjevača. Takođe, ono što se meni posebno dopada jeste stručni žiri, čiji komentari uvijek imaju mjeru i odnose se sa učesnicima sa dužnim poštovanjem, za razliku od nekih drugih emisija ovog tipa”, smatra Saška.

Finale? Možda neko i primijeti…

Naslućujemo da u ovu avanturu Saška nije ušla sa takmičarskim ambicijama, ali je isto tako u ljudskom biću utkano to da nakon ovako lijepog početka i ambicije porastu.

Šta Saška priželjkuje u nastavku?

“Šta će se dalje dešavati u takmičenju, to zaista ne znam. Ali znam da ću se potruditi da na svakom novom nastupu dam sve od sebe, i da moji Bjelopoljci i moja porodica budu ponosni na mene, kao što to već i jesu. Svi me maksimalno podržavaju i beskrajno im hvala na tome. Da se ne lažemo, naravno da bih voljela da dođem do finala. Možda bi me tad i neko u Crnoj Gori primijetio”, jasno je na šta Saška aludira.

Saška nastupa i sa pomenutim Gradskim horom, bila je i na tamburaškom festivalu uz Bjelopoljske tamburaše, na čiji se poziv uvijek rado odazove, pa i na nekim prigodnim svečanostima u Domu kulture…

Ipak, tu je ono čuveno – ali…

“Moram priznati da me to ne ispunjava u potpunosti. Voljela bih da imam par muzičara uz sebe sa kojima bih radila češće, s tim što bih insistirala na malo drugačijem repertoaru od onog koji se uglavnom forsira po svirkama, barem ovdje u Bijelom Polju. Možda se to i desi, ko zna.. Pitanje je samo da li u Crnoj Gori postoji takvo mjesto za ljude sa istančanim muzičkim ukusom. Možda i postoji, ali ja za to ne znam. To ne znači da ovi ostali imaju loš muzički ukus, to je sve stvar ličnih preferenci. Jako volim da pjevam i sevdalinke koje su bliske mom senzibilitetu, jer sam i uz njih odrastala”, opet evocira uspomene Saška.

Bijelo Polje je sredina u kojoj svako svakoga poznaje, Saškina profesija je usko povezuje sa mladima, a emisija je veoma gledana.

To nameće pitanje – da li je već na koži osjetila neku dozu popularnosti nakon sjajnih nastupa?

“Iskreno, nisam ni znala koliko sam popularna u svom gradu. Nemam problem sa tim da me neko nazove – pjevačica, davno sam to prevazišla. Moji učenici me podržavaju, čestitaju, i drago mi je da mogu da im približim kvalitetnu muziku koju nisu imali priliku da čuju i da pričam sa njima o tome. Iznenadili biste se koliko žele da čuju”, otkriva Saška.

Profesorica vjeruje da bi i njen primjer mogao ukazati ljudima koji iz raznih razloga sumnjaju u svoj kvalitet da, ipak, nikada nije kasno za stvari koje ispunjavaju dušu.

“Voljela bih da poslužim kao inspiracija svim onima koji se traže u životu. To bi me mnogo obradovalo. Za snove zaista nikad nije kasno i kad doživite da vam se ljudi iskreno raduju kad vas vide i čuju. Onda znate da vaše postojanje na ovom svijetu ima i smisao i svrhu, jer svi smo tu sa nekim razlogom”, zaključuje dama za koju vrijeme radi i u 54. Godini.

Izvor: CdM