PRIČA JEDNOG BJELOPOLJCA: STRANAC I TAMO I OVAMO

Priča o odlascima, pripadanju i osjećaju da si „ni tamo ni ovamo“ svakodnevica je mnogih ljudi sa sjevera Crne Gore koji život grade van granica svoje zemlje. Iako fizički daleko, veza sa zavičajem ne prestaje, ali pitanja identiteta, naročito kod djece rođene ili odrastale u inostranstvu, postaju sve češća i teža.

Jednu takvu priču zabilježio je naš sugrađanin Aco Marković, koji prenosi ispovijest Bjelopoljca na privremenom radu u inostranstvu.

Danas sam sreo jednog Bjelopoljca koji živi i radi u inostranstvu sa porodicom. Sreli smo se u centru, ljubazno me pozvao na kafu, i naravno, rado sam pristao. Na početku razgovora, rekao mi je da prati moju stranicu „Bjelopoljci nekad i sad“ i da mu je drago da vidi stare fotografije koje ga podsjećaju na dio njegove mladosti.

Za početak, želio je da ostane anoniman, pa neću spominjati njegovo ime.

On je rođeni Bjelopoljac, kao i njegova porodica, ali već duže vrijeme žive i rade u inostranstvu. Kako kaže naš narod: „trbuhom za kruhom“. Svake godine koristi odmor da se vrati u svoj zavičaj, u Bijelo Polje, i to mu mnogo znači.

Ali, nešto što mu baš nije bilo lako je kada su ga djeca pitala: „Tata, zašto nas zovu ‘stranci’ i ovdje i tamo?“ Na to pitanje nije znao da odgovori, i iskreno, bio je zbunjen. Pita se ko smo mi, kako da nas nazovu? Voli svoju zemlju, svoje Bijelo Polje, i svoje ljude, jer je to njegov zavičaj, njegova kolijevka.

Kaže da nije on kriv što je u našoj zemlji situacija takva, a iz godine u godinu, narod masovno iseljava u potrazi za boljim životom. Nažalost, to je tako.

To je bila priča našeg „stranca“ koji je odlučio da ostane anoniman.

Izvor: Bjelopoljci nekad i sad

Autor: Aco Marković

*Sponzor teksta butici Barbosa