PISMO TEBI

PISMO TEBI

Nikad te nisam viđela,
ali ponekad te osjetim u škripavom podu,
u dahu što zastane među zidovima,
u pogledu majke kad predugo gleda kroz prozor
kao da idalje traži svoje čedo, nadajući se da će doći
sa nekog dalekog puta.
Kažu da si bila.
Bila, a nisi postala.
Bila, a nisi ostala.
Samo sjena u neizgovorenim riječima,
samo ime koje zadrhti na usnama
pa se proguta prije nego što postane glas.
Kažu da si postojala,
da su te ruke nosile, da su te usne dozivale,
ali vrijeme je tebe odvelo negdje
gdje ja ne mogu još poći,
makar ne ove noći
jesi li ikada zaplakala?
Je li te majka ikada smirila u svom toplom naručju?
ili si zauvijek ostala samo ime
izgovoreno s knedlom u grlu
Godinica tvojih pet,
A pred tobom je mogao biti čitav svijet,
Bog mi te uzeo tako lako, izabrao tebe,
svog anđela,
Jer nisi ti baš svako.
Nikad mi nisi plela pletenice,
nikad se nismo smijale pod istim krovom,
ali ponekad mi se čini da čujem tvoj smijeh,
tih i dalek, kao vjetar što luta kroz napukle prozore.
Seko, kad zaspim,
ponekad sanjam ruke koje me nikad nisu dotakle,
korake koji nikad nisu odjeknuli hodnikom,
san o tebi – ali lice ti nikad ne vidim.
Samo obris, samo čežnju,
samo prostor u meni gdje si trebala biti.
Pitam se – da si ostala,
bi li otac bio mekši, bi li majka manje šutjela?
Bi li kuća imala više svjetla,
bi li mi srce bilo manje gladno nečega
što nikad nisam imala?
Proklinjem svaku prokletu bolest koja je tebe proklela,
Koja te je odvojila od mene, majke , brata,
Koja je prouzrokovala suze poput najgoreg rata,
Najgori gubitak, a pitam se, što baš ti?
nisam te upoznala,
ali nosim te u rebrima,
u svakom dahu što zastane bez razloga,
u svakoj tišini što traje predugo.
Ponekad pričam s tobom – šapatom,
da nas bol ne čuje,
da nas prošlost ne otkrije.
Sestro, sanjam te često
Uvijek stojiš na drugoj strani rijeke,
bosa, s kosom dugom do ramena,
i gledaš me onim pogledom
koji ne znam da li sam izmislila
ili je negdje ostao u nečijem sjećanju.
je li hladno tamo gdje jesi?
Je li tama gusta ili svjetlost blaga?
Osjećaš li ruke koje te nikad nisu dotakle,
čuješ li glas koji te nikad nije dozvao?
Čuvaš li me odozgo?
Gledaš li me sa neke druge strane svijeta?
Osjećaš li mene kako I ja tebe?
I ne znam da li sam ja trebala biti ti,
ili ti ja,
ili smo obje trebale postojati,
no, nešto nas je prevarilo, da nikada ne dotaknem tvoje lice, da nikada ne osjetim toplinu tvog zagrljaja i rijeci koje odavno mastam da su od tebe upucene..
jesi li negdje na drugoj strani neba?
Jesi li rijeka koju ne mogu pregaziti
jesi li ptica koja mi nikad neće sletjeti na dlan?
Srescemo se ,obecavam ti. tamo gdje ne znaju za bol,
tamo gdje ljubav kolo vodi,
i gdje će moj zagrljaj da ti godi..
Čekaj me, doći ću ti.
Autor: Nadida Omerović