LIMSKA TIŠINA

Niz Lim predvečerje polako se sliva,

Dok Obrov ćuti, ta gromada živa,

Čaršija se gasi uz mirise kiše,

A proljeće nad vodom najnježnije diše.

Oblaci se lome po planinskoj strani,

U dubini rijeke tonu tmurni dani,

I svaki njen kamen drevnu tajnu skriva,

Dok pjenasti talas bjelinu otkriva.

Nasred modre vode šljunkovita ada,

Kao sprud bijeli podno ovog grada,

Stare priče kao u beskraju da traju,

Nikoljački most je u majskome sjaju.

Bagremov se miris sa jorgovanom spaja,

Širi se dolinom s pjesmom zavičaja,

U ovom se času sve ljepote broje,

U ovom se času sve ljepote broje,

Dok sjene se sjetne preko vode roje.

Sa obale mirne pogled dalje luta,

Prema brdima đe suton se sputа,

A pred noć se čovjek tiho sebi vrati,

Jer Lim zna da ćuti ono što nas prati.

Adnan Avdić