DUŠAN I HULE

DUŠAN I HULE

Zna taksirat Enes kako da probudi sjećanja u meni i zato mi rano jutros u Sarajevo posla nekoliko fotografija Lima, i eto belaja. Naum pade mi čaršija iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Rahmetli Hule i pokojni Dušan bili su nerazdvojni drugovi. Braća. Nisu se razdvajali, osim kad bi u gluho doba noći otišli kući na spavanje.

Čaršijski dženabeti, skloni šali, skovaše i ovu priču o njima.

Demek, bilo je to ovako – Zapili se Hule i Dušan u mehani kod Tugomira u Sutivanu i u ranim jutarnjim satima autom krenuli kući. Kad hoće belaj, naiđe FAP pun građe i zakucaše se dva brata Zastavom 101 u njega. Epilog nesreće – poginuli obojica na licu mjesta. Pošto su bili nerazdvojni drugovi, porodice odlučiše da ih zajedno ukopaju u jedan grob.

DUŠAN I HULE

Ako ste pomislili da je ovdje kraj kazivanja, grdno se varate. Prvo jutro poslije sahrane probudila se braća sa glavoboljom. Žale se jedan drugom na bolove u glavi i doniješe odluku da, po onoj staroj narodnoj da se klin klinom izbija, kupe nekoliko boca piva kako bi razbili mamurluk.

„Hajde Hule, ne bilo ti zapovijeđeno, mlađi si, skokni do prodavnice i uzmi nam koju bocu hladnoga pivaa da namaknemo, dako nas prođe glavobolja.“

„Hoću Dušane, ali će se narod kad me ugleda u ćefinama (bijeli čaršaf u koji se zamotavaju mrtvaci), straviti. Ti si bolje obučen od mene. Imaš odijelo i cipele pa idi ti.“

Tako je bilo u mojoj bivšoj domovini koju su razorili fašisti. Kako mi je umro drug Tito, nit imam druga nit prijatelja. Za razliku od onog vakta, danas imamo inflaciju vjernika, koji se samo zbog različite stranačke pripadnosti ne mogu očima vidjeti. Nije važno što su iste kulturološke i nacionalne provinijencije. U ovoj kolektivnoj šizofreniji mržnje, teško nacionalnim manjinama. Kada se slonovi tuku, trava nastrada. Zavadi pa vladaj. Nažalost, današnju djecu i omladinu odgajaju da mrze različitosti. Zna li ko iz Akova grada nekoga ko sliči Dušanu i Hulu? Neka mi javi. Hvala mu.

Piše: Ibrahim Čikić

Izvor: PCNEN