DOKAZ DA LJUBAV NEMA PREZIME I VJERU

Tada mlada djevojka koja iz tradiconalne pravoslavne porodice, kroz pjesmu koju je napisala 1992. Godine opisala je svoja osjećanja i ljubav prema momku koji je druge vjere. Ipak ova ljubav se nije završila na stihovima, već je krunisana brakom. A plod dugogodišnjeg zajedničkog života je i troje djece.

Kao i sam početak pjesme… Bože znam da postojiš i slušaj priču srca moga, zavoljela sam njega, a nisam SMJELA, govori o dešavanju 1992. Godine kada je u okruženju buktio građanski rat, a dvoje tada mladih ljudi, gazeći osude kojih je kako kažu mnogo bilo, odlučuju se za borbu protiv svih, braneći svoju ljubav.

BOŽE

Bože znam da postojiš, pa slušaj priču srca moga zavoljela sam njega, a nisam smjela jer sada ga volim isto ko Boga.

Volim i ovu kišu to dar je od tebe za uplakane mi oči što pustom ulicom lutaju i čekaju da li će doći. Teško je danas svima, prokleta su ovo vremena, gdje puca brat na brata, gdje nema pjesme ljubavi zbog prokletog glupog rata.

Slušaj Bože molitve moje i molim te bar ti me shvati, ne dozvoli da živim životom čovjeka koji pati. Shvatit me moraš, bolna sam sva i tuga mi srce dere, ja volim njega a nismo iste vjere. Moja ljubav u tebe vjeruje, jer je smatram ko tvoje čedo obdari me srećom i ne daj da se sruši, jer rana čovjeka boli a ta rana bila bi na srcu, na duši. Ne daj da patim zato što nas razdvajaju vjere, ja vjerujem u tebe a ti vjeruj u njega i mene.
U našu ljubav i dane sreće, vesele zore i bezbrižne noći. Vjeruj u nas, to će nam pomoći.

Ne daj da patimo zato što nas razvajaju vjere, mi vjerujemo u tebe, a ti vjeruj u njega i mene.

Autor pjesme napisane 1992. Godine je Zorica Đukić Pušija.