Postoje vremena koja ne blijede, ma koliko decenija prošlo, i postoje ljudi čiji otisci u vremenu ostaju duboko urezani u kamen i dušu jednog grada. Priča o ženskom Rukometnom klubu „Tekstilac“ iz sedamdesetih godina prošlog vijeka nije samo sportska hronika – to je priča o ljubavi, strasti i vremenu kada se grad volio čitavim srcem.
Nije to bilo doba modernih dvorana, uglačanih parketa i svjetala reflektora. Rukomet u Bijelom Polju igrao se na gruboj, betonskoj podlozi. Nije bilo raskošnih tribina, već samo improvizovana metalna ograda. Ali ta ograda bila je svjedok nečeg veličanstvenog. Nedjeljom ujutru, tačno u 10 sati, oko terena bi se tiskala rijeka ljudi. Praznik sporta počinjao je upravo tu – prva bi na teren izlazila ženska ekipa, pripremajući teren za kasniji odbojkaški, košarkaški i fudbalski spektakl. Bjelopoljci nisu dolazili samo da gledaju utakmicu; dolazili su da dišu zajedno sa svojim rukometašicama.
Među tim odvažnim djevojkama nosila se posebna energija, a jedno ime izgovaralo se sa strahopoštovanjem – Beba Medenica.
Potičući iz poznate sportske porodice, Beba je bila simbol snage, brzine i nadasve neukrotivog talenta. Protivnički golmani premotavali bi film u glavi prije svake utakmice, znajući šta ih čeka. Kada bi Beba povukla kontranapad, beton pod njenim patikama kao da je nestajao. Bila je neuhvatljiva. A onda bi uslijedio taj trenutak – podizanje u skok, pogled prema golu i eksplozija. Njena čuvena ljevica slala je projektile u protivničku mrežu, pogađajući iz nekih nevjerovatnih, gotovo nemogućih uglova. Rijetko kada bi promašila, a svaki njen pogodak dizao je ogradu i čitavo Bijelo Polje na noge.
Nije Beba bila sama na tom terenu. Oko nje je stajao nepokolebljivi bedem drugarstva i borbenosti. Senada Mekić, Veličković, Janković, Ivanović, Cvijović, Adžić, Mihajlović, Raković i mnoge druge djevojke ostavljale su srce na betonu. Nije bilo poštede, nije bilo izgovora – igrale su za grad, za prijatelje na ogradi, za ponos Bijelog Polja.
Vrijeme je prolazilo, a nakon još jedne darovite generacije, rukometni šum na betonskom terenu tiho je utihnuo. Godine su prolazile, a rukomet je naizgled nestao iz grada. Ali sportska klica posijana sedamdesetih bila je isuviše duboka da bi zauvijek zamrla.
Zahvaljujući entuzijazmu i viziji Marka Stojanovića i Željka Rmandića, rukometni duh u Bijelom Polju ponovo je oživio i dobio novu snagu. Ipak, temelji tog novog bjelopoljskog rukometa počivaju upravo na uspomenama na one nedjeljne jutarnje termine u 10 sati.
Priča o Bebi Medenici i njenim saigračicama ostaje sjajan dragulj u istoriji Bijelog Polja. Oca, majke, djedovi i bake i danas sa ponosom pričaju mlađima o djevojkama koje nisu mjerile snagu u uslovima i novcu, već u čistoj ljubavi prema igri i svom gradu.
Izvor: Bjelopoljci nekad I sad
Autor: Aco Marković
*Sponzor teksta Bravera City park
Povezani članci
LOKALIZOVAN POŽAR NA KROVOJ KONSTRUKCIJI OŠ „DUŠAN KORAĆ“ U GRANČAREVU: UZROK NIJE POZNAT, VATROGASCI I DALJE NA TERENU
SPREMAJU ZABRANU DOPLATA ZA PELET
NOVO AKADEMSKO ANGAŽOVANJE NA MEDICINSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA CRNE GORE