ZAVJET (Boško I Admira)

Mostovi su tu,da se obale spoje,

da se rijeke premoste sa lukom,

pod njima,kajakaš,izvodi piruetu,

i borbu vodi,sa nemirnim bukom.

Na njima se rađaju,ljubavi prve,

i rastanaka bude,suze se proliju,

a nekad su oni,i predvorje pakla,

kada moćnici,ulje,na vatru doliju.

Onda se ljubav,pokosi,k'o srpom,

žrtve se žanju,kad’ se nebo utiša,

sunce se pomrači,oganj je budan,

a kroz vazduh rešeta,olovna kiša.

Šta metak zna,on nema te pameti,

ne razmišlja s’ glavom,dok se vrti,

čovjek je dao,tom sićušnom zrnu,

sudbinu,da postane,vjesnik smrti.

Da mladost ugasi,na sivom mostu,

i samo par koraka,blizu je sloboda,

riječ su im dali,ali se začuše rafali,

i polomi se,kormilo,njihovog broda.

Nije krivac puška,niti oroz na njoj,

kriv je kažiprst,on je ukras za ruku,

ovaj bješe spojen,sa tamom srca,

kroz njega,damari pakla,biju i tuku.

Da rastavi savez,i da razveže čvor,

vrisak,i bol,dok pucnji paraju zrak,

oči su sklopljene,a nebesa tuguju,

nestade sjaja,i sve je prekrio mrak.

Oni su krivi,jer su ljubavlju svojom,

iz podzemnih odaja,probudili avet,

na mostu zagrljeni,Boško i Admira,

zajedno,i u smrt,da se ispuni zavjet.

18.05.2022

Autor

Knežević Miodrag-Miki

ZAVJET (Boško I Admira)