ZA OBRAZ DADE GLAVU: GODIŠNJICA SMRTI BRANKE ĐUKIĆ

ZA OBRAZ DADE GLAVU: GODIŠNJICA SMRTI BRANKE ĐUKIĆ

Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava, 2. Septembra 1975. Godine, pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor i u popodnevnim satima krenula, preko Ječmišta, svojoj kući.

Iznenada ispred Branke stala su dva Albanca i preprečila joj put.

Kada joj je jedan od njih prislonio pištolj malo iznad brade, uspela je da se otrgne i pljune ga, nakon čega je ovaj povukao oroz i ubio je.

ZA OBRAZ DADE GLAVU: GODIŠNJICA SMRTI BRANKE ĐUKIĆ

Narednog dana, u cik zore, istim putem išao je i njen otac Rade, naišao na mrtvu Branku i u naručju je doneo kući.

Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj. Branka Đukić je imala samo osamanaest godina.

Ubice su vrlo brzo uhvaćene. Poricale su krivicu dok su njihovi roditelji u svojim iskazima napadali sud i miliciju.

Poslednji dan suđenja bio je 04. Decembra 1975. godine. U trenutku kad je advokat jednog od optuženih u završnoj reči zatražio oslobađajuću presudu, Rade Đukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj (koji je u sudnicu uneo tako što ga je stavio na stomak i čvrsto uvezao pojas) i sa dva metka ubio Rustema Hasanmetaja. Tada je pištolj zaglavio te Rade nije uspeo da puca i u ubicinog saučesnika.

Onda se mirno predao miliciji i rekao: „Drugačije nijesam mogao“.

Osuđen je na osam, ali mu je kazna smanjena na pet godina, a nakon pomilovanja na tri. Kaznu je izdržavao u Spužu gdje je uživao veliko poštovanje ostalih osuđenika. Umro je prirodnom smrću krajem 2008. godine.

Na mestu njene pogibije, podignut je mramor sa sledećim tekstom:

„Ovdje pogibe Branka R. Đukić 2. septembra 1975. Godine“, a na podignutom Brankinom spomeniku u Spužu uklesani su sledeći stihovi:

„Na Čakoru visokome,
sretoše je krvožderi,
što sa njima nešće poći,
presudiše revolveri.
Ne završi gimnaziju,
no za obraz dade glavu.
Ode vila u legendu
i vječitu steče slavu.
Osveti je otac Rade,
to viteški on učini.
S tim podiže vječni spomen
svojoj ljudskoj veličini.“

Pjesmu o ovom tragičnom događaju su opevali narodni guslari Božidar Đukić i Čedomir Nišavić.