Vijesti iz Bijelog Polja

Građani su nam na prvom mjestu!

VUNOVLAČAR MILETA ČUVAR TRADICIJE

VUNOVLAČAR MILETA ČUVAR TRADICIJE

Stari zanati su dio naše prošlosti i njihovo gašenje neposredno ide na uštrb inače bogate i raznovrsne tradicije naroda ovoga kraja. Rijetki zaljubljenici i nostalgičari svijetli su svjedoci jednog vremena, njegovih često vrijednih i zanimljivih obilježja. Predstavljamo vam Miletu Čupića starog, odnosno davnašnjeg i isto tako savremenog vunovlačara.

Znaju li mladi danas kakvo je to zanimanje, šta, zapravo, znači biti vunovlačar? Najbolje će to objasniti upravo on, osamdesetpetogodišnji Mileta Čupić koji se tim poslom bavio od rane mladosti, pa nakon duge pauze, danas u poodmaklim godinama vratio se toj svojoj ljubavi – vlačanju vune.

„Riječ je o preradi vune za dalju upotrebu, za pletenje ili tkanje. Radi se na specijalnoj mašini koja ima više različitih valjaka preko kojih prolazi oprana, čista vuna, rasčešljava se, oslobađa od svih grubih tvari. Nkon čega se dobija čisto, mekano, fino vlakno, spremno za pletenje najraznovrsnijih odjevnih predmeta ili za tkanje. Takođe raznovrsnih tkanina od kojih se mogu dobiti različiti odjevni predmeti, kao i prostirke, draperije, dušeci, jorgani“, priča ovaj vremešni, a još krepkog zdravlja, poznati bjelopoljski vunovlačar.

Mileta je u ovom poslu od rane mladosti. Obučio se u radnji koju je u Pavinom Polju šezdesetih godina otvorio izvjesni vunovlačaar rodom iz Srbije. Radio je na mjestu pomagača kad je zavolio taj posao i naučio zanat. Spoznao je kako se priprema vuna za dalje korišćenje, za pravljenje raznovrsnih veoma vrijednih vunenih predmeta. Šansu je vidio u Bijelom Polju gdje se tada vunom bavio jedino izvjesni Jonuz. Koji zbog dosta posla nije mogao da odgovori sve većim zahtjevima. Jednu mašinu je kupio na Žabljaku, a drugu u Tomaševu i kenuo u neizvjesnost. Bilo je mnogo posla. Sva okolna mjesta imala su buljuke ovaca, pa je puno vune dolazilo na preradu, budući da sintetike tada i nije bilo.

„Iako sam vjerovao da ulazim u neizvjesnost, sa zadovoljstvom sam krenuo u taj posao. Srećom, krenulo je dobro, održavao sam mašine na osnovu uputstava. Imao brojne i dobre mušterije i od samog početka puno posla”, priča Mileta.

VUNOVLAČAR MILETA ČUVAR TRADICIJE

Ubrzo je otvorio i drugu vunovlačaru. Bilo je to vrijeme kada se vuna puno cijenila, izrađivani su od nje mnogi kvalitetni i cijenjeni predmeti.

“Prije obrade, morao sam da znam za šta se vuna vlači, kako bi preradu prilagodio namjeni. Jer je svaki predmet zahtijevao posebnu pripremu vune. Ona je izuzetno zdrava, od svih tkanina upravo ona najviše prija tijelu, čuva ga od reume, znoja, a i ljepše se spava na jastuku i dušeku od vune”, kazao je on.

Uvijek na sebi treba imati dio odjeće od tog dragocjenog materijala. “Nažalost, njene blagodeti mnogi se sjete tek kada imaju neke zdravstvene tegobe i tada ih eto kod mene. Pričaju o tim problemima i traže pomoć, jer se do vune sve teže dolazilo. Nekada su se najteži poslovi (kosidba, kopanje kukuruza, žetva, vršidba…) obavljali i po najvećoj žezi i tokom čitavog dana, a nije bilo pretjeranog znojenja, upravo zato što su ti radnici na sebi imali vunenu odjeću. Vuna ima ta čarobna svojstva koja čuvaju kožu, prostatu, zdravlje uopšte”, priča Mileta.

Vlačara na kojoj i danas radi računam da je stara preko 70 godina. “Tako kvalitetnih mašina više nema a teško da će ih i biti. Posao ovaj nije ni malo lak, prerada vune stvara veliku prašinu, iako mušterije donose čistu opranu sirovinu, tako da je neophodno često provjetravati prostoriju ili imati jak ventilator”, objašnjava on.

Mašina razvlači vunu dok valjci imaju različite obrtaje.

VUNOVLAČAR MILETA ČUVAR TRADICIJE

“Jedan je sporiji od onog drugog pa upravo ta razlika omogućava da vunu pripremimo za onaj proizvod za koji je namijenjena. Prelazeći sa valjka na valjak vuna se oslobađa prašine i drugih suvišnih materija i tako postaje znatno čistija i ljepšta. Mašinu treba voljeti, dobro je poznavati, živjeti sa njom, osluškivati je i s velikom pažnjom pratiti tok prerade”, ističe sagovornik.

Sa sjetom se Mileta sjeća vremena kada su žene dolazile sa po dvadesetak kilograma vune za preradu, a niko nije dolazio sa manje od pet kilograma.

“Počnem da radim izjutra u šest pa naveče do deset sati. Neko čeka, neko dođe sjutradan. Sve je teklo fino i pošteno. Interesovanje za vlačenje vune raslo je iz dana u dan. U nastojanju da mušterije odu zadovoljne i da dugo ne čekaju, jedne prilike dok sam bacao vunu na valjak, za vunom mi je pošla i ruka koju je valjak za tren priklještio i mašina mi je zdrobila dva prsta, a ljekari su mi otkinuli cijelu šaku”, priča Mileta.

Misli da je to moglo i mnogo bolje da se riješi, no bilo je kako je bilo, šta se može.

“Rana se zamirila za nevjerovatnih petnaestak dana, valjda sam imao dobru krv, tako da sam se odmah vratio poslu. Trebalo je završiti mušterijma obaveze koje sam preuzeo. I pored gubitka šake poslu sam se vratio sa velikim zadovoljstvom, jer sam zavolio ovo zanimanje koje volim i dan danas”, kazao je on.

U vrijeme najjače aktivnosti njegove vunovlačare počeo sa radom Vunarski kombinat, pa su mnogi smatrali da će prestati potreba za mojim uslugama.

“Međutim, radilo se o potpuno različitim poslovima, tako da mi nijesu bili konkurencija. Naprotiv, tamo sam išao da uzimam presvlake, igle i druge djelove za mašinu”, kazao je vunovlačar.

Danas posla skoro da i nema, svrati po gdje koja starija osoba sa po dva tri kila vune, uglavnom za izradu čarapa ili džempera, tako da radi više zbog njih nego radi neke svoje koristi.

“Stigne neka narudžbina izdaleka, izgleda da je svugdje zamro ovaj posao. Jednostavno pružam svima pomoć koliko mogu. Žao mi je da mašinu otuđim, jer sam zahvaljujući njoj mnogo lijepa hljeba pojeo”, kazao je on.

Budućnost ovog posla i zanata sasvim je neizvjesna.

“Ako se nekad ljudi ipak vrate kvalitetu, odnosno prirodnom materijalu u odijevanju i drugim potrepštinama u domaćinstvu, opstaće vunovlačarski zanat. Ukoliko se to ne desi, mašine će ove završiti negdje u muzeju ili na deponijama starog gvožđa”, nostalgično će Mileta Čupić.

Vukoman – Batko Kljajević, Radio Crne Gore