VOZ NEPREBOLA

Kako godine lete,a i ova je pri kraju,

da prizove novu,šesnaestu po redu,

toliko ih prođe,od onog tužnog dana,

Bijelo Polje u magli,okovano u ledu.

Grad je uranio,nakon nemirnog sna,

da isprati Bjelopoljce,ka toplom jugu,

smjestio je kofere,i uz pištaljke zvuk

jedan se voz,lagano,kretao niz prugu.

Brda promiču,oku se otvaraju vidici,

horizont se spaja i širi,i tako redom,

kroz Mojkovac i Kolašin,on je usput,

na stanicama kupio putnike gredom.

Studenti,đaci,oni su spakovali snove,

pa ranac pod glavu,da sanjaju slatko,

desetke i petice,dok željezna neman,

nastavlja dalje,svoje putovanje kratko.

Ali ih java vrati na svoje čelične šine,

iz predjela mašte,pravo u tutanj i buku,

“tata,molim te,učini nešto da stane voz,”

a on juri k'o lud,a damari od straha tuku.

Kao tamna mreža,tunel dva,četiri,četiri,

na njegovom kraju,svjetlo i blistav sjaj,

taj januar hladni,on će se pamtiti dugo,

jer četrdeset sedam duša,odnese u raj.

Tuga do neba,na stijeni gvožđe rasuto,

i vapaj i krici,odjekuju dolje niz Moraču,

mještani Bioče,neka ih Gospod nagradi,

na leđa ranjene nose,kroz šiblje i draču.

I skrivaju suze,dok sjeverac hladni duva,

plaču policajci,doktori,lete bijeli mantili,

vatrogasci na terenu,rodbina,Bože Mili,

baš kao lijek na ranu,svi se Anđeli svili.

Na sceni toj,zamrznut je dvadeset treći,

nestaje slika u magli,godine puste lete,

ratovi,korona,hoće li dizelu pasti cijena,

a voza plavog,još se samo rijetki sjete.

A u Bijelom Polju,ispod krošanja i ptica,

jedan spomenik svjedoči o tuđem bolu,

on je i moj,i tvoj,a jedan gvozdeni točak

on će vječno da šapće,o tom neprobolu.

05.12.2021

Autor: Knežević Miodrag-Miki