DA LI LI, DA LI LI JE VELJE BRDO POTREBNO I SJEVERU I JUGU?

Građanski i NVO aktivista Željko Đukić otvorio je pitanje da li Vlada Crne Gore vodi dovoljno uravnoteženu regionalnu politiku, upozoravajući da podstanari i mladi bračni parovi ne žive samo u glavnom gradu, već i na sjeveru i jugu države, gdje je stambeno pitanje jednako ozbiljno, a često i teže zbog slabijih ekonomskih prilika.

Pitanje koje je Đukić postavio u video-obraćanju djeluje kao sasvim logična dilema: ako država u Podgorici razvija veliki model stanogradnje za građane bez riješenog stambenog pitanja, zbog čega slični modeli ne postoje i u drugim regionima Crne Gore, posebno na sjeveru koji godinama gubi stanovništvo, ali i na jugu gdje je stanovanje postalo gotovo nedostižno za lokalne porodice.

Da potreba nije ograničena samo na Podgoricu, pokazuje i ogromno interesovanje za projekat Velje brdo. Prema dostupnim podacima, za stanove se prijavilo blizu 14.000 građana, a među prioritetnim grupama prepoznati su podstanari i mladi bračni parovi. Posebno je važno što prijave nijesu stizale samo iz glavnog grada: iz Berana, Rožaja, Plava i Andrijevice bilo ih je 1.434, iz Bijelog Polja i Mojkovca 1.332, iz Budve, Kotora i Tivta 382, a iz Bara i Ulcinja 377. Ti brojevi jasno pokazuju da stambena nesigurnost nije lokalni, već državni problem.

Problem je dodatno ogoljen statistikama o cijenama stanova. MONSTAT je objavio da je prosječna cijena kvadrata u novogradnji u 2025. godini iznosila 2.127 eura u Podgorici, 2.412 eura u primorskom regionu i 1.533 eura u sjevernom regionu, dok je u kategoriji solidarne stambene izgradnje na nivou Crne Gore prosjek bio 705 eura. To praktično znači da je tržišno stanovanje za veliki broj mladih porodica i podstanara postalo gotovo nedostižno, naročito na primorju, ali i na sjeveru kada se te cijene uporede sa stvarnim prihodima domaćinstava.

Đukićev apel dodatnu težinu dobija kada se pogledaju migracioni podaci. MONSTAT bilježi da je u 2025. godini sjeverni region imao negativan migracioni saldo od 763 stanovnika, dok je primorski bio u plusu 405, a centralni 358. Podgorica je imala najveći pozitivan saldo, +555, dok je Bijelo Polje zabilježilo najveći negativni saldo, -180. Kada se tome doda činjenica da mladi najčešće odlaze upravo zbog posla, sigurnosti i uslova života, onda je jasno da stanovanje nije samo socijalno, već i razvojno pitanje.

Na jugu se, uostalom, već vide znaci da je pritisak veliki. Budva je usvojila Lokalni program socijalnog stanovanja za period 2025–2026, a prethodno je za rješavanje stambenih problema ugroženih građana opredijelila 270.000 eura, dok su za 2026. najavljene i subvencije zakupnine u ukupnom iznosu od 500.000 eura. To pokazuje da ni primorje, uprkos razvijenijoj ekonomiji, nema riješeno pitanje pristupačnog stanovanja za domaće stanovništvo.

Istovremeno, javne reakcije na Velje brdo pokazuju i drugu stranu problema. Dok dio udruženja podstanara smatra da taj projekat može biti šansa za sistemsko rješavanje problema stanovanja, drugi upozoravaju da bez jasnih pravila i pune transparentnosti postoji rizik da se ne odgovori stvarnim potrebama građana. Zato se pitanje ne svodi samo na to da li treba graditi, već i po kojim kriterijumima, za koga i pod kojim uslovima.

Upravo zato poruka Željka Đukića pogađa suštinu regionalne politike: država ne može govoriti o ravnomjernom razvoju, a da najveći i najvidljiviji odgovor na stambenu krizu bude koncentrisan gotovo isključivo u Podgorici. Ako su podstanari i mladi bračni parovi prioritet, onda taj prioritet mora važiti i za Bijelo Polje, Berane, Bar, Budvu, Nikšić, Pljevlja i druge gradove. U suprotnom, regionalna politika ostaje deklarativna, a stvarni razvoj i dalje prati samo centre u koje se stanovništvo već sliva.

Da država prepoznaje demografiju i unutrašnje migracije kao ozbiljan izazov potvrđuje i nedavno formiranje Savjeta za demografiju. Međutim, između institucionalnog prepoznavanja problema i konkretnih mjera na terenu i dalje postoji veliki jaz.