UGASIĆEMO SE SA HLADNJAČARIMA

UGASIĆEMO SE SA HLADNJAČARIMA

Da se od prosječne plantaže malina može prihodovati samo plata na svojoj koži uvjerio se i malinar, šezdesetopetogodišnji Rade Bugarin iz Cerova, koji je na birou rada iako ima višu školu, jer je invalid.

I on je prije oko 20 godina medu prvima sadio maline, koje je donirala Opština Bijelo Polje.

“Tada sam zasadio oko 10 ari. U početku je bilo dobro, ali je onda cijena maline po kilogramu sa jedne marke pala na 65 feninga (negdje oko 2004. godine). I vidim da od toga nema ništa. Ne možeš da nađeš nikog da radi, a poslije toga je još padala cijena. Od tih malina ništa nisam zaradio.

Imao sam jednu ‘peglicu i sa njom bi razvozio maline ovome, onome, ali kad se sve sabere, uloženo prodato, zarada je bila mizerna. Kada sam vidio da od toga nema hljeba, iako je to država organizovala da bi nas zapošljavala, sve sam iskrčio”, ispričao je Bugarin.

U ista obećanja države povjerovao je, kaže, i prije pet-šest godina pa je, ovoga puta, zasadio više od 50 ari, na istoj zemlji.

“Odlučio sam da radim malinu, jer sam invalid i ne mogu nigdje da nađem posao. Ali sve moram da platim, oranje, kopanje, košenje, dubrenje, prskanje, orezivanje, berbu….kad se sve sabere nisam nigdje”, kazao je Bugarin.

On navodi da nema porodicu i da mu je ovo bila jedina nada.

“Sada hoće i ovo da mi oduzmu. Sve moram da platim. Ovo je tragedija za naše malinare. Ako naši hladnjačari ne prodaju malinu od prošle godine, mi smo ga ugasili, zajedno sa njima. A i čitav sjever”, kazao je Rade.

Među prvim malinarima u Bijelom Polju bio je i Vuko Nedović.

Imao je, kaže, sreću da je imao “radnu snagu”, suprugu i djecu.

“Mi smo krenuli sa malinarstvom negdje 2001. godine. Radilo se mnogo, svi smo radili. Od toga smo živjeli i od toga sam školovao djecu. Ovo sada je poražavajuće za sve nas”. Kazao je Vuko, pojašnjavajući da se od malina može preživljavati ali ne i obogatiti, kako neki misle.

Izvor: Vijesti

Novinarka: Jadranka Ćetković