U BOKI SPASILI MLADUNČE DELFINA NAKON ŠTO JE OTAC DELFIN TRAŽIO POMOĆ

U BOKI SPASILI MLADUNČE DELFINA NAKON ŠTO JE OTAC DELFIN TRAŽIO POMOĆ

„Kad smo ga oslobodili, roditelji su ga bukvalno uzeli u zagrljaj, a otac nam je uputio krik. Pamtiću to hvala do kraja života. Izvodili su neki svoj ples za nas još dugo, onda nas još jednom pozravili i otplivali svojim putem,” podijelio je utiske domar Instituta za biologiju mora.

Tehnička ekipa Instituta za biologiju mora prekjuče je iz mreže spasila mladunče delfina, nakon što je otac deflin došao da potraži njihovu pomoć.

Informaciju je potvrdio dr Mirko Đurović, rukovodilac Akvarijuma Boka u Institutu, prenosi Portal RTCG. On kaže i da je sigurno riječ o dobrim delfinima (tursiops truncatus), koji su često viđeni u zalivu.

Đurović kaže da je takvo ponašanje defina, koji umiju i da svojim ponašanjem traže pomoć ljudi, apsolutno uobičajeno.

“To najviše zavisi od posmatrača, koji treba da primijeti neobično ponašanje delfina. To većinom mogu samo ljudi sa mora i iskusniji ribari“, navodi Đurović.

A  upravo je tako i postupio Vijeko Barić, domar u Institutu, koji je prvi primijetio neobično ponašanje odraslog para delfina.

U BOKI SPASILI MLADUNČE DELFINA NAKON ŠTO JE OTAC DELFIN TRAŽIO POMOĆ

“Moje radne prostorije se nalaze odmah uz more. Primijetio sam da su delfini došli uz kraj. Vidim- kačaju, motaju se dva delfina, jedan odlazi i dolazi. Zapravo jedan stoji, a drugi zaranja i izranja pored njega. Shvatio sam da se jedan od delfina zapleo u mrežu,” kazao je Barić za Radio Tivat.

Njemu su u pomoć veoma brzo pritekle kolege – baštovan i kapetan istraživačkog broda, te su isplovili da vide o čemu je riječ.

Zanimljivo je da su delfini baš u smjeru Instituta odvukli senj od mreže popunice u koju se zaplelo njihovo mladunče, a koju su podigli sa dna, po Barićevim riječima sa dubine od oko 17 metara. Pomoć su potražili na pravom mjestu, ekipa Instituta je promptno reagovala.

“Vidio sam senj, povukli smo mrežu i uspjeli da oslobodimo mladunče, koje nije bilo ozlijeđeno”, kaže Vijeko za naš radio ne krijući neizmjernu radost i ponos.

“Kad smo ga oslobodili, roditelji su ga bukvalno uzeli u zagrljaj, a otac nam je uputio krik koji se ne usudim ponoviti, jer bih ga pokvario svojim glasom. Ali, pamtiću to hvala do kraja života. Izvodili su neki svoj ples za nas još dugo, sigurno dva minuta, onda nas još jednom pozravili i otplivali svojim putem,” podijelio je utiske domar Instituta za biologiju mora, koji za sebe kaže da ima “kurioznu naviku da svako malo gleda u more”.