TRADICIJA BJELOPOLJSKE PORODICE RAKOČEVIĆ DUGA POLA VIJEKA

TRADICIJA BJELOPOLJSKE PORODICE RAKOČEVIĆ DUGA POLA VIJEKA

Zlatne ruke Rakočevića duže od pola vijeka zlatnim nitima čuvaju crnogorsku tradiciju i šire priču o bogatoj istoriji prelijepe i krševite nam zemlje, ušuškane u zagrljaju planine i mora. Darovani ogromnim talentom i puni ljubavi prema svom poslu baštine porodičnu priču, ne dozvoljavajući da priča koju su nekada davno pokrenuli Bjelopoljac Batrić Baćo Rakočević i njegova supruga Radmila Mika Rakočević , padne u zaborav.

TRADICIJA BJELOPOLJSKE PORODICE RAKOČEVIĆ DUGA POLA VIJEKA

U razgovoru za Portal Dnevno kćerka Vesna Rakočević, ujedno i druga generacija koja vodi porodičnu radionicu, govori o tome kako je sve počelo od jedne fotografije. A razvilo se u „Zlatni vez“, za koji bez imalo skromnosti možemo reći zaštitini brend male nam i lijepe Crne Gore. Priča nam, takođe, kako su želje i ambicije prerasle u uspješan posao. A crnogorski simboli ručno rađeni stigli do svih krajeva svijeta.

„Naime, moj otac je bio fotograf što u to vrijeme nije bila baš uobičajeno i često. Želja da uhvati trenutak, sačuva od zaborava i prolaznosti je bila velika. Posebno su se bilježili trenuci: odlaska u vojsku, na školovanje, vjenčanje i slično. Među tim scenama posebno je bila važna i da se, kad se ukaže prilika napravi fotografija i u narodnoj nošnji, a ona je bila rjeđa i od fotografije“, prisjeća se Rakočević.

TRADICIJA BJELOPOLJSKE PORODICE RAKOČEVIĆ DUGA POLA VIJEKA

Upravo ta želja podstakla je njene roditelje da izrade jedan komplet za potrebe fotografisanja. Tako je sve počelo a ostalo je, kaže naša sagovornica. Istorija ali i budućnost. „Zlatni vez“ postao je ime i simbol kvaliteta, ne samo u rodnoj zemlji, već i van naših granica. A kako i ne bi kad se i sama Vesna Rakočević odmalena interesovala za izradu nošnje, znajući da rad roditelja neće tako lako prepustiti zaboravu.

„Od malih nogu sam uz majku bila uključena u posao. Radionica je svakako moj drugi dom i uz nju sam rasla, tako da nema baš nekog konkretnog ulaska u posao, ali se može izdvojiti neka prekretnica. Naime, u Beogradu sam završavala školu i svoju profesionalnu karijeru sam planirala nešto drugačije. Nakon studija sam se i zaposlila u Pošti Crne Gore gdje sam radila dugi niz godina vrlo uspješno. Za sve to vrijeme bila sam uključena u porodični posao. Ali je on, ipak, bio u drugom planu. Nakon više godina, odlučila sam da napustim državni posao i potpuno se posvetim porodičnom poslu. U to vrijeme to je bio vrlo hrabar i odlučan potez koji nije nailazio na odobravanje većine. Jer na biznis i neizvjesnost koju on nosi nije se tada gledalo blagonaklono. Ipak, bila sam odlučna i vjerovala sam da je to pametna odluka. Odluka za budućnost“, priča naša sagovornica.

Hrabrost je motivisala na velike korake, pa je nakon što se odrekla sigurnosti. Koju je tada nosio posao u državnoj službi, otvorila je prodajni salon u Podgorici, prvo na Cvijetinom brijegu, a zatim u Njegoševoj ulici.