TIŠINA SELA, SRCE PUNO: ĐED VOJIN SA 94 GODINE SVE STIŽE – I VEŠ, I DRVA, I DORUČAK

TIŠINA SELA, SRCE PUNO: ĐED VOJIN SA 94 GODINE SVE STIŽE – I VEŠ, I DRVA, I DORUČAK

U selu Vergaševići, nedaleko od Pavinog Polja živi jedan čovjek – sam, tih, ali veoma srećan.

Đed Vojin Kojović – čovjek koji i sa 94 godine vodi domaćinstvo potpuno sam, a najveća sreća mu je njegova porodica. Vojin ima osmoro djece, uz njih, tu je i osamnaestoro unučadi, dvadesetoro praunučadi, i već dvoje čukununučadi.

U prečniku od dva kilometra oko njegove kuće – nema nikoga, on jeste sam, ali nikada usamljen. Najveća mu radost, ipak, stigne preko telefona – svakodnevna komunikacija sa svojom djecom, ukoliko neko od njih već nije stigao kod njega.

Svaki dan mu počinje isto: ustane, sredi se, skuva jaku kafu i naspe rakiju. Nakon toga pripremi sebi doručak – kako je navikao, domaće i jednostavno. Iako u desetoj deceniji života, đed Vojin i dalje sve stiže – izađe da popravi šta treba, pokrije drva ako prijeti kiša, uzdigne ponešto oko kuće.

Kojović svakodnevno obavlja i kućne obaveze, bez da čekaju – Opere veš, raširi, pa kad se osuši, pokupi i složi. Sudovi su uvijek čisti, soba i kupatilo sređeni. Ako nestane struje sam se popne i vrati sklopku.

I tako, dan za danom.

Život u selu nije lak, ali đed Vojin ne kuka, godine ga nisu slomile, a samoća nije uspjela da ga uplaši. Navikao je da radi, da poštuje red, i da dan isprati onako kako je i počeo – mirno i dostojanstveno.

U vremenu kada se svi žale na brz život, đed Vojin u Vergaševićima živi dokaz da se i dalje može – kad ima volje i duha.

*Sponzor teksta Mesopromet Franca