TIJANA GORDIĆ: SLIKARSTVO GOVORI BOJOM

TIJANA GORDIĆ: SLIKARSTVO GOVORI BOJOM

Ispunjeni smo i okruženi prirodom, a ponašamo se kao da smo istrgnuti iz nje. Priroda smo prije svega što mislimo da jesmo. Na `Jednom mjestu` ona je besprekorna. Upravo je osjećaj neupitnog pripadanja prirodi razlog što se njom bavim. Priroda neće prestati da nas oduševljava, ali ni da nas plaši.

“Slikarstvo Tijane Gordić nosi snažnu originalnost u likovnom postupku, čak ni u najmirnijim monohromnim kompozicijama ovim slikama ne nedostaje temperamenta, fascinirajući je napor u stvaranju duboke harmonije, no ono po čemu ove slike zaista pamtimo jeste po muzici, po čudesnim akordima neznanih tonova koje je umjetnica osvojila kao `Jedno mjesto` neprekidnog treperenja tonova i linije (koje upotpunjuje zakon sveopšteg i vječnog kretanja), kao Alef – mjesto svih luči, svih svjetiljki i svih izvora svjetlosti. `Jedno mjesto` u kome se ogleda čitav prirodni svijet”, zapisala je mr Selma Đečević o aktuelnoj postavci slikarke Tijane Gordić u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Izložba Gordićeve, naslovljena “Jedno mjesto”, može se pogledati do kraja januara u ovoj galeriji. Postavku čine začudni pejzaži, izmaštani, ali na kojima se, kao i na onima koji prikazuju neka realna mjesta, očitavaju prirodne mijene, smjena dana i noći…

• Naziv izložbe je “Jedno mjesto”? Zašto? Koje je to Vaše posebno mjesto? Da li postoji takvo mjesto?

– Svi imamo neko samo naše mjesto, na nama je da ga istražimo i razumijemo. Zahvalna sam što imam sposobnost da kroz slikarstvo pokažem predjele s mog mjesta, a ono je zapravo utisak koji oduvijek imam, konstantan, nedokučiv, približava se pa izmiče. Sličan je ljetnjem zraku, raznobojan, zgusnut, raspoređen u bezbroj titrajućih planova.

• Iako je Selma Đečević rekla da je riječ o pink nihilizmu, meni se (uprkos nekim slikama tamnijeg kolorita) čini da je riječ o pink optimizmu. Da li sam u pravu? Da li je to možda (lična) potreba za optimizmom u ovom sivom vremenu?

– Tokom procesa imam inerciju da sliku učinim ljepšom i blistavijom. Dok slikam osjećam se prijatno, smireno, pa vjerujem da konačni proizvod nešto slično emituje na posmatrača. Nijesmo imuni na stvari koje se dešavaju oko nas, zato nemam TV, a radio ne slušam osim petkom u ponoć. Zasuti smo negativnim vijestima, ne znam ko to bira, politika i mediji, valjda. Kao društvo ne umijemo da prosudimo što su stvarne vrijednosti, ne posmatramo na rasterećen način i ne vidimo stvari onakvim kakve one zaista jesu. Istina nam postaje sve dalja, a to je možda rezultat ne naročite inteligencije. Za početak shatimo da smo svi podjednko ljudi i da svi trebamo dobrotu.

Umjetnik treba da živi od svog rada

• Jedna ste od rijetkih koja se odlučila za status slobodnog umjetnika. Koliko je to teško u našem društvu, na našoj kulturnoj sceni? Mogu li likovni umjetnici kod nas živjeti od svog rada?

– Ono što većina konzumira je esencija šunda, a popularna kultura od svega što jeste najmanje je kultura. S druge strane umjetnik preko svog djela pokušava da komunicira sa svijetom i ne nailazi na naročit prijem. U Crnoj Gori status samostalnih umjetnika ima manje od 200, od kojih ni 30 likovnih umjetnika. Pod ovim pojmom podrazumijeva se status dodijeljen od institucije na samoinicijativnu prijavu, po odluci komisije.

Mnogi koje poznajem, a uživaju ovu minijaturnu privilegiju, uključujući i mene, srećni smo jer nam uplaćuju doprinose. U obavezi smo da budemo aktivni, što podrazumijeva da možemo da živimo od toga što radimo, tu temu ne bih načinjala. Nadam se da ćemo shvatiti da umjetnik mora da može da živi od svog rada. Stalno gledam u visokom establišmentu, i prošlom i sadašnjem, osobe koje sigurnuo ne prelaze pragove galerija. To je poražavajuće. Da je drugačije umjetnicima bi se desili radni prostori, materijali, alati, instrumenti, rekviziti, možda neka simbolična apanaža.

TIJANA GORDIĆ: SLIKARSTVO GOVORI BOJOM

Sviđa mi se ovaj scenario žanra fantazija. Nadu i podršku daju oni koji uprkos svemu žele da svoje biće uzgajaju blizu umjetnosti ili kao proizvođači nečega što nam je poznato pod tim imenom.

• Na slikama je očigledna inspiracija priroda, cvijeće. Mijene prirode, dan, noć, plima, oseka. Otkud ta potreba da se okrenete – fokusirate na prirodne pojave?

– Ispunjeni smo i okruženi prirodom, a ponašamo se kao da smo istrgnuti iz nje. Priroda smo prije svega što mislimo da jesmo. Na `Jednom mjestu` ona je besprekorna. Upravo je osjećaj neupitnog pripadanja prirodi razlog što se njom bavim. Priroda neće prestati da nas oduševljava, ali ni da nas plaši. Tu smo krivi mi, mislimo da sve možemo ukrotiti. Volim predjele bez tragova civilizacije, pejzaže.

• Koliko ti je bilo potrebno vremena za izradu jednog ovakvog platna, a s obzirom na zahtjevnost – komplikovane paterne – motive? Kako “dolazite” do boja, ili one “pronalaze” Vas?

– Ne mogu tačno da kažem koliko vremena mi je potrebno, zavisi od formata, tretmana, moje angažovanosti, raspoloženja. Radim svakodnevno, uglavnom cjelodnevno, pa za to vrijeme može dosta toga da se napravi. Veoma važan faktor u mom slikarstvu je vrijeme. Slikarstvo govori bojom, mislim da je slikar taj koji određuje vrijednosti boje. Osim što koristim slikarske boje, koristim i obojene materijale poput šljokica i šlag metala. Mnoga rješenja koja dobijam je jedino moguće sagledati posmatranjem slike uživo, pa bih ovu priliku iskoristila da pozovem sve one koji već nijesu da pogledaju izložbu do kraja januara u Modernoj galeriji.

• Svim slikama dali ste nazive. Da li su to “gotove definicije” ili “polazišne tačke” za gledaoca? Što je na to uticalo, poezija, introspekcija, emocija…?

– Naziv se desi po završetku rada na slici, sam se nameće. Namijenjen je slici, stoji uz nju i ne bi trebalo da joj dodjeljuje odrednice koje joj ne pripadaju. Kod mene naziv verbalno označava sliku, poput lingvističkog amblema.

Izvor: Dan