TIČEVIĆ: BALANSIRATI IZMEĐU PORODICE I KARIJERE JE IZAZOV

Sopran Olivera Tičević, osnovne akademske studije završila je na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu u klasi prof. Anete Ilić. Kao stipendista grada Berna i kao dobitnik nacionalne stipendije za izvrsnost, koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete Crne Gore, završava master studije na Univerzitetu umjetnosti u Bernu u klasi prof. Christan Hilza, gdje prihvata ponuđeno mjesto za Solist Diplom (najviši nivo obrazovanja za izvođača muzičke umjetnosti). Studije završava sa najvećim ocjenama i biva izabrana za najboljeg studenta Univerziteta u Bernu – dobija nagradu iz Fonda Tschumi.

Osvojila je brojne nagrade i priznanja među kojima se izdvajaju bagrada za najperspektivnijeg izvođača Austrijske barokne akademije (što joj je omogućilo seriju koncerata u najpoznatijim evropskim salama, kao i u Japanu) kao i nagrada na prestižnom takmičenju operske muzike Munot u Šafhauzenu u Švajcarskoj.

U finalne runde Inernacionalnog takmičenja pjevača “Hans Gabor Belvedere” kvalifikovala se 2022. Svoj prvi regionalni operski debi ostvarila je kao Pamina iz Mocartove “Čarobne frule” u Operi Madlenianum, Zemun. Nakon toga, uslijedile su i uloge Despina (Mocart: “Tako čine sve”), Lusi (K. Veil: “Opera za tri groša”), Museta ( Pučini: “Boemi”).

Internacionalni debi ostvarila je kao Pamina u Ciriškoj operi (Mocart: “Čarobna frula”), nakon čega se predstavlja i tumačeći lik Morgane (Hendl: “Alčina”) u nacionalnom švajcarskom teatru u Bernu, kao i u Bečkom čuvenom Konzerthausu, Violeta (Verdi: “Travijata”) na Oslo Opera Festivalu, Fraskita (Bize: “Karmen”) u Rogaland operi, Cvijetna djevojka (Vagner: “Parfisal”) sa Bergenskom Filharmonij. Imala je zapažene nastupe na međunarodnim festivalima: “Oslo opera festival”, “Kirsten Flagstad festival”, “Winter in Schwetzigen”, Kotor Art, “Operosa opera festival”, MISK festival, “Gloggerfestiplene” i dr. Bavi se i izvođenjem repertoara muzike HH i HHI vijeka o čemu svjedoče premijerna izvođenja kompozicija Žarka Mirkovića, Nine Perović, Marka Kovača i Draška Adžića, kao i jednog od najzahtjevnijih Djela koja su obilježil muziku XX vijeka – Ligetijevog “La Grand Macabre”, za čiju interpretaciju u Bernu je takođe nagrađena.

Trenutno je angažovana na više operskih, kao i vokalno instrumentalnih projekata u Crnoj Gori, Bernu,
Beču, Štokholmu i Oslu.

Oduvijek sam osjećala snažnu povezanost s umjetnošću i bila zaljubljena u glumu i pjevanje. Taj poziv ka velikoj sceni nosim u srcu još od djetinjstva. Moji dragi profesori Radmila i Dragan Pavlović, probudili su u meni ljubav prema glumi, dok je muzika došla kroz moju cijelu porodicu. Sjećanja na moju dragu babu Desu, čiji je glas odjekivao iz prošlih vremena, duboko su usađena u moj život. Ona je nas, unuke, učila starim pjesmama iz Bijelog Polja, poput one koja nosi posebnu nostalgiju: „Svud je kiša, svud je blato, u Akovu moje zlato…” U njenoj dubokoj starosti, često je tražila da joj pjevamo i tako je pjesma kroz nas, kroz ljubav, ponovo oživjela. Moji školski raspusti u Okladima donijeli su opet neprestano pjevanje. Đed Milun Mujo, sa svojim gromovitim glasom, naučio me jednoj od najvažnijih stvari koja je danas moj prepoznatljiv pečat na evropskim scenama – prodornosti glasa. Njegov glas koji je odjekivao kroz brda, izazivao je moju upornost da i ja to naučim. I naučila sam, priča Olivera.
Posao Vas je vodio u različite zemlje. Koliko Vam je sve to značilo i šta biste posebno izdvojili sa tih putovanja?
Sjećam se večeri u Rimu, osjećaja kada sam prvi put uživo vidjela Sikstinsku kapelu, najljepših jutara u Švajcarskoj i skijanja na Alpima, Beča, Albertine i omiljeng kafe bara u Minhenu s pogledom na „Fishbrunner“. Tu su i moji studenstki dani u Beogradu, ljetovanja na našem primorju, a ne mogu zaboraviti odrastanje u Bijelom Polju koje me oblikovalo. Međutim ako moram izdvojiti samo jedno iskustvo, to je Japan. Teško je u jedoj rečenici opisati sve ljepote ove zemlje. Oduševila me njihova arhitektura, hrana, šamisen, a posebno mir u tradicionalnim vrtovima “Koishikawa korakuen”. Pogledu sa Skytree-a nisam mogla da odolim, a šetnja po Akibi je bila iskustvo koje ću zauvijek pamtiti.
Da li ste na neku ulogu posebno ponosni i je li se desilo da se sa nekom u potpunos poistovjetite?
Jedna od uloga na koju sam posebno ponosna je Muzeta iz Boema. Tumačila sam je u četiri produkcije, a smiješi se i peta.
Najdraža produkcija svakako
je ona u našem Crnogorskom narodnom pozorištu. Sjajne kolege, fantastičan orkestar, pun kapacitet našeg nacionalnog teatra i, što je najvažnije, moja publika. Što se tiče poistovjećivanja sa likovima, uvijek nalazim opravdanje za svoje likove i uvijek ih branim na sceni. Kada se bavim tim likovima, bolje upoznam i sebe. Baveći se sobom, lakše se nosim s drugim likovima, i u poslu i u privatnom životu.
Koliko je teško upoznati i savladati neki lik?
Svaki lik jedinstven je i nosi svoj svijet, koji treba pažljivo istražiti. Ponekad je potrebno puno vremena da se shvati njegova unutrašnja dinamika, da se dođe do njegovih emocija. Za mene, proces pripreme za ulogu nije samo tehnički već i duboko ličan. Tada lik postaje dio mene, a ja postajem dio njega. To je i psihološki i emocionalni izazov, jer svaka uloga ima svoje specifične zahtjeve, bilo da su vokalni psihološki ili scenski. U tom procesu često nalazim i dijelove sebe, što čini likove stvarnijim i autentičnijim.
Koji su najčešći izazovi sa kojim susrećete u Vašem poslu?
Najvažniji izazov je ostati vjeran sebi, svom umjetničkom putu, i pružati našoj publici nešto istinsko, nešto što ima duboko značenje i za nas i za njih.
Dobitnica ste brojnih nagrada i priznanja. Koliko Vam one znače i šta za Vas predstavljaju?
Svaka nagrada i priznanje značila mi je mnogo u tom trenutku. Iako su sve nagrade bile važne, postoji jedna koja je sa
posebno oblikovala moj put – Nagrada za najperspektivnijeg izvođača Austrijske barokne akademije, koju sam osvojila dva puta. Ta nagrada je odredila tok moje karijere i otvorila mi vrata projekta Queen Christina, koji uključuje saradnju švedskom kraljevskom porodicom, za koju sam imala čast i da pjevam. Zahvaljujući tim priznanjima, nastupala sam na velikim scenama i u prestižnim salama od Beča do Tokija. Ove nagrade nijesu samo odraz mog truda već su mi omogućile da proširim svoje horizonte, upoznam sjajne ljude i radim na projektima koji su za mene pravo umjetničko ispunjenje.
Da li imate uzore?
Mislim da svaki umjetnik nosi nešto jedinstveno i da su uzori zapravo ljudi koji žive svoju umjetnost sa istinskom strašću i ljubavlju. Uvijek su me inspirisali oni koji ne pristaju na kompromise, koji hrabro slijede svoju unutrašnju istinu i ostaju vjerni sebi čak i kada se suočavaju sa izazovima. Takvi ljudi, bilo da su u umjetnosti ili van nje, koji imaju hrabrosti da se ističu i stvaraju na svoj način, bez obzira na pritiske i prepreke, mene su pravi uzori i to ne samo profesionalno, već i u privatnom životu.
Kako provodite slobodno vrijeme i šta Vas ispunjava?
Slobodno vrijeme provodim sa mojom porodicom. Kao majka, osjetila sam pravo ispunjenje, svaki trenutak proveden sa sinom i suprugom nosi posebnu vrijednost. Te tihe, ali dragocjene trenutke koje zajedno dijelimo kroz smijeh, igru, ili šetnje u prirodi, osjećam kao najveću nagradu. Osim toga, veoma mi je važno da se svakodnevno čujem sa svojim
roditeljima i braćom. Ta povezanost
i podrška koju osjećam od njih čini moj svijet kompletnim i daje mi snagu da svaki dan budem bolja, kako u poslu, tako i u životu. Pored toga, još uvijek uživam u kreativnim trenucima i istraživanju novih ideja, jer umjetnost je stalno prisutna u mom životu, a i u našoj porodici, što nam omogućava da budemo još bliži i povezaniji.
Na čemu trenutno radite i koji su Vaši planovi za naredni period?
Ova godina je za mene posebna jer sam postala majka, i zbog toga po prvi put dozvoljavam sebi da spustim tempo i posvetim se porodici, a posebno svojoj bebi. Iako sam smanjila poslovne obaveze, rad na sebi, svojoj tehnici i umjetnosti i dalje ostaje moj prioritet. Planiram nekoliko koncerata u Oslu i Švajcarskoj već ovog proljeća. Posebno mi je draga organizacija dječje opere u Bijelom Polju. To je bio projekat u kojem sam zaista uživala i nadam se da ćemo ponovo gostovati i da će umjetnost biti još više prisutna u Bijelom Polju, jer to je moj grad i voljela bih da mu posvetim nešto posebno. Takođe, u sklopu svojih planova, počela sam opet raditi na Boemima, a za jesen pripremam veliku turneju po Norveškoj.
Iako je ovo godina prilagođavanja i usporavanja, to ne znači da prestajem sa rastom. Balansirati između porodice i karijere je izazov.
Izvor: Bjelopoljske novine
Novinarka: Magdalena Smolović