STVARALAŠTVO I ŽIVOT RISTA RATKOVIĆA I DALJE PRIVLAČE VELIKU PAŽNJU NAUČNE I STRUČNE JAVNOSTI

Ratkovićev život i stvaralaštvo u kontinuitetu privlače pažnju stručne i naučne javnosti – pišu se i objavljuju eseji, studije, ogledi i članci, ali i diplomski, magistarski i doktorski radovi, oganizuju naučni skupovi… A, na pitanje: Ko je Risto Ratković? – jedan od odgovora ponudio je akademik Žarko Đurović: “Pjesnik, romansijer, esejista, putopisac, boem, rezignant, promašeni diplomata i kafanski sabesjednik onima koji su u literaturi tražili duhovnog zaštitnika”. Koliko je život prema njemu bio nepravičan i sur, pokazuje njegov iznenadni odlazak u bolnicu. Misleći da je u pitanju pijanac ili skitnica, bolničko osoblje nije žurilo da mu ukaže pomoć. Umro je u bolničkom hodniku. Ratković je bio mali rastom. Okruglast i trom. Valjda od prevelikog umora. Čudno da je pored velikih nevolja ostao blagorodan i mek. Prema sebi je bio nebrižan, kao svi pravi boemi. Stan na Čuburi, u Beogradu, bio mu je okružen sa trima kafanama. Kao da su se i one zavjerile da mu ne daju prolaz u lakši život.

Držao se Heraklitove misli o snu, po kojoj svako od nas odlazi u svoj sopstveni svijet. Bježeći u san Ratković je bježao u svoju slobodu. Indikativna je pjesnikova misao, izrečena u ekstazi: Život je kretanje, život je trešnja, život je bjekstvo od života. Stihovi donekle označavaju duh njegove poetike. Dakako, poetike rezignacijskog naboja. Ona se licencira kao dublji sloj bića.Sve što je drago imao izgubio je rano – roditelje, braću, ženu.Tome su se pridružile i nevolje života. Jedna veća od druge. Revoltiran zbog toga, s razlogom je kriknuo: Poezijo, sram te bilo! Smatrao je da poezija nije dorasla nevolji, a morala je”.

Jugoslovenski književnik, književni kritičar, esejista i prevodilac Eli Finci, u jednom eseju o Ratkoviću zapisuje: „Skršen nedaćama života, s neprebolnom tugom smrću prekinute ljubavi, on je gotovo uvijek bio, ili je bar davao takav utisak, i bez radosti i bez tuge, iznad sebe i svoje sudbine, iznad svojih strasti i raspoloženja, prožet onom skeptičnom filozofijom koja mu je govorila da je on samo jedna bespomoćna i trošna, dakle prolazna čestica jednog sveta koji se i sam troši i obnavalja.“ Pjesnik Branko V. Radičević u nekoliko rečenica iznosi svoje sjećanje: “Risto Ratković, pesnik, pisac Nevidboga, smejao se lepim smehom. I taj osmeh ga je prolepšavao. To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao… Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah. Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u večnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika: “Alal ti vera, Risto. Alal ti vera što si umro. Na vreme! Jad i očajanje.” Ali, “dobro se znalo” – pisao je Rajko Đurović – “da je to pohvala umrlom piscu za časnu poeziju i život”.

Ko je, u stvari, on? Pjesnik, romansijer, esejista, putopisac, boem, rezignant, promašeni diplomata i kafanski sabesjednik onima koji su u literaturi tražili duhovnog zaštitnika.Koliko je život prema njemu bio nepravičan i sur, pokazuje njegov iznenadni odlazak u bolnicu. Misleći da je u pitanju pijanac ili skitnica, bolničko osoblje nije žurilo da mu ukaže pomoć. Umro je u bolničkom hodniku. Ratković je bio mali rastom. Okruglast i trom. Valjda od prevelikog umora. Čudno da je pored velikih nevolja ostao blagorodan i mek. Prema sebi je bio nebrižan, kao svi pravi boemi. Stan na Čuburi, u Beogradu, bio mu je okružen sa trima kafanama. Kao da su se i one zavjerile da mu ne daju prolaz u lakši život.

Držao se Heraklitove misli o snu, po kojoj svako od nas odlazi u svoj sopstveni svijet. Bježeći u san Ratković je bježao u svoju slobodu. Indikativna je pjesnikova misao, izrečena u ekstazi: Život je kretanje, život je trešnja, život je bjekstvo od života. Stihovi donekle označavaju duh njegove poetike.Dakako, poetike rezignacijskog naboja.Ona se licencira kao dublji sloj bića.Sve što je drago imao izgubio je rano – roditelje, braću, ženu. Tome su se pridružile i nevolje života. Jedna veća od druge. Revoltiran zbog toga, s razlogom je kriknuo: Poezijo, sram te bilo! Smatrao je da poezija nije dorasla nevolji, a morala je“.

Književno djelo Rista Ratkovićase, ističe kritika, u najvećoj mjeri oslanja na djetinjstvo i zavičaj. Lim je postao njegova opsesija, pa je razumljvo što ga je osluškivao kao žilu kucavicu. Gdje god da je boravio sasobom je nosio rodnu rijeku Lim, svjedoče tome i Ristovi stihovi iz istoimene pjesme: “Rađaju se vode u kojima sam prao umorno telo, / Ređaju se obale, livade i zaigrani talasi, /Virovi strašni, nad kojim su senke čitale mi opelo. /Ređaju se vode u sećanju, žubor njihov i drugi vodeni glasi. / Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena / Kupao je Atlanski ocean, kupalo Sredozemno more. /Snežne švajcarske reke, Volga I Sava namučena / Kao tvoji talasi, rodni Lime, ničiji talasi milo mi ne žubore”.

Motiv smrti je, takođe, vrlo prisutan u književnom stvaralaštvu Rista Ratkovića.

“Zaspati ili umreti…//Ili se pretvoriti u suncokret” – pisao je Ratković. U njegovoj poeziji, zaključuje Sreten Perović “smrt postaje olovna poluga ljubavi u najparadoksalnijem vidu. Dematerijalizovana smrću voljenog bića, ljubav je tek tada višesmjerno čulna. Ali i kad je u pitanju ljubav u najčulnijem, živom i realnom vidu, kao u “Bagdadskom lopovu” i ostalim istočnjačkim poetskim reminiscencijama; kada se žena javlja kao ona biblijski neprikosnovena, nasušna polovina ljudskoga bića, kao u “Ikoni” ili “Ponoć mene”; (a paćenički lik žene uvijek je kod Ratkovića uzrokovan neodoljivim zakonima krvi, uzročno-posljedičnim djejstvom prevazilaženja neobuzdane strasti i ljubavi, ili pak psećom odanošću prema zavjetnom obožavanju ideala — slobodno izabranog voljenog bića); kada je, dakle, san o sreći udvoje srušen surovošću (po Ratkoviću) prirodnih zakona, — pjesnik se pokorava nekom unutarnjem jus divinum, suštinskom značenju prolaznosti (koja se ni u jednom trenutku ne izjednačava sa besmislom življenja)”.

U studiji “Oslobađajuća moć riječi”, Zorica Radulović primjećuje da je Risto Ratković možda posljednji iz plejade pjesnika koji su živjeli poeziju i pjesnik koji je više sreće imao sa riječima nego sa ljudima. Mnogi tumači njegova stvaralaštva naglašeno ističu podudarnost pjesnikove poezije i života. S tim uvezii čestu rogobatnost i neuglađenost njegovih stihova, alogične konstrukcije (Mrtva si, a tebe nema) shvataju kao pjesnikovu težnju da njegova poezija bude vjerna slika jednog neorganizovanog, rasutog i raznim nedaćama ranjavanog života. Ovaj pjesnik smrti i ljubavi, pjesnik Ikone i Ponoći mene, jedan od najvećih usamljenika među pjesnicima, što se u stihu od samoće družio sa sjenima umrlih, pjesnik koji je od života bježao u poeziju, san i snoviđenja.

Bježeći od života, zahvaljujući književnom djelu, Risto Ratković se nastanio sa svojim djelom u jednu lijepu sobu crnogorske književne kuće.

Piše: prof. dr Draško Došljak