SAŠA PEJOVIĆ ČUVA ZANATSKU TRADICIJU

SAŠA PEJOVIĆ ČUVA ZANATSKU TRADICIJU

Duborez je jedna od najstarijih i najrasprostranjenijih umjetnosti na svijetu, a danas je to zanat koji je skoro nestao sa ovih prostora. Jedan od rijetkih sugrađana koji se bavi ovim zanatom jeste Saša Pejović.

Pejović se ovim rijetkim zanatom kako kaže prije svega bavi iz ljubavi prema drvetu koja ga je privukla još davne 2001. Godine.

“Za duborez je potrebno mnogo, vješte ruke, puno strpljenja. Ali i pažnje i naravno puno ljubavi prema zanatu. Do finalnog proizvoda u duborezu se dolazi kroz više faza:

Priprema drveta, crtanje mustre, konturisanje same mustre, odstranjivanje pozadine i konačno sama izrada duboreza”. Kazao je Pejović za VBP portal.

“Za izradu duboreza najčešće koristim drvo: Javor, trešnju, orah, ili parenu bukvu. Za samu izradu duboreza koristim isključivo razne profile glijeta i gumeni čekić. Samo finiširanje mustre sastoji se isključivo šmirglanjem sa barem tri različite granulacije papira i na kraju poliranje drveta,. Rijetko koristim farbe za duborez, najčešće koristim tehniku poliranje uljem ili samo bezbojni mat lak”. Priča Saša Pejović, čija je ljubav prema duborezu, kako se zaključuje, velika.

O svojim počecima i komplikovanosti posla, Saša navodi: “Drvo me je privlačilo od malih nogu. Još kao dječak crtao sam po raznim papirićima, kasnije je papir zamijenilo drvo a onda sam shvatio da ja imam talenta i da je duborez u mojim venama. Iako deluje jednostavno, mora čovjek imati dar za taj posao, da bi prepoznao detalje i da bi lik u drvetu izgledao što realističnije”.

Prvi Pejovićevi radovi nastali su sada već odavno. A ljubav prema poslu nije nestala ni danas.

“Moji prvi radovi su nastali davne 2000. Godine i to je bilo klasično rezbarenje sa par nožića, dok danas izrađujem ozbiljne mustre u dubokom reljefu.

Najčešće izradjujem slavske ikone, crkveni mobilijar i slično, mogu reci da sam jedan od rijetkih duborezaca koji izrađuje portrete u duborezu. Izrađujem sve vrste namještaja u duborezu kao i retro namještaj. Pored ikona i crkvenog enterijera izrađujem drvene statue, ramove za ogledala. Pored nabrojanog naveo bih da izrađujem etno posuđe, kao i drvene reklamne panoe, pored navedenog izrađujem povremeno i mojim sugradjanima i prijateljima islamske vjeroispovijesti arapske harfove u duborezu”. Jasan je Pejović.

Duborez jeste zahtjevan, ali Saša ističe da kada je ljubav prema poslu jaka, to i nije problem.

“Sam duborez je prezahtjevan, ali ako nešto radite iz ljubavi i želje da sam finalni proizvod izgleda dobro, onda vam ništa nije teško, ljudi su oduševljeni i najčešća pitanja su koje mašine koristim za rad. Moje mašine su mojih 10 prstiju i nekih pedesetak raznih profila glijeta”. Poručuje Saša.

“Za izradu jednog portreta ili ikone mi je potrebno između sedam i petnaest dana svakodnevnog rada od šest do osam sati. U svakom poslu, pa i u ovom mom, malo neobičnom, ima teških trenutaka. Ali ja ga radim iz ljubavi i za sada ne vidim ništa privlačnije”. Navodi Jevrić o vremenskom periodu za rad koji zahtijeva ovaj posao. Ali i o snazi njegove ljubavi prema duborezu, za kraj intervjua.