Vijesti iz Bijelog Polja

Građani su nam na prvom mjestu!

Rifat Burdžović-Tršo

Najistaknutija ličnost komunističkog pokreta na prostoru Srbije, Sandžaka i Crne Gore,  u predratnom i u prve dvije godine Druge svjetskog rata, bio je Rifat Burdžović – Tršo.

Rifat je rođen 11. februara 1913. godine u Bijelom Polju kao treće dijete u porodici šerijatskog činovnika. Otac mu je radio u šerijatskom sudu. Veoma rano ostaje bez roditelja. Njegov otac Nazif je umro kad je Rifatu bilo dvije godine a ubrzo ostaje i bez majke Rabije – Rabe. Brigu o njemu preuzima njegov amidža i daje ga u osnovnu školu. Nakon završena četiri razreda, zbog loše finansijske situacije, amidža i stara- telj Murat Burdžović ga daje na obućarski zanat. Međutim, Rifat nije dugo čekao na dalje školovanje, jer je u Skoplju otvorena Velika medresa u kojoj su mogla da se školuju talentovana bošnjačka djeca. U jesen 1925. godine Rifat upisuje skopsku Medresu (imala je rang gimnazije). Kao izuzetan učenik dobija i vakufsku stipendiju koje je odobravalo Vakufsko mearifsko vijeće u Skoplju.   “Ovo vijeće je odigralo značajnu funkciju kod školovanja muslimanske omladine, djelimično u srednjim školama, a posebno studenata na fakulteti- ma. Korisnici vakuskih stipendija bili su i poznati revolucionari: Burdžović Rifat iz Bijelog Polja, Catović Hivzija iz Rožaja, Sabitović Osman iz Prozora, Hodžić Melehata iz Bijelog Polja, Kubur Jakup iz Boljanića kod Pljevalja, Hasković Zenun i Kurtagić Bajram iz Novog Pazara, Musić Zufer, Bašić Bećo, Redžepagić Emin i Jusuf iz Plava i drugi.” 5 Sandžačka omladina je u oblasti kulture svoju aktivnost razvijala kroz Kulturno – prosvjetno društvo “Gaj ret ” , koje je 1929., nakon uvođenja diktature, preimenovano u “Srpsko muslimansko kulturno prosvjetno društvo”, što je među aktivistima “Gajreta” izazvalo protivljenje, ali be uspjeha. U predvečerje Drugog svjetskog rata bilo je pojava da se aktivnost muslimanske omladine organizira i putem sportskih društava. I Rifat uzima aktivno učešće u radu bjelopoljskog “Gajre- ta” kojeg je od 1925. godine vodio njegov amidža Murat, “ pa su od 1932. godine Tršo i njegovi drugovi iz Velike medrese davali u okviru “Gajreta” svoje priredbe … “ Za vrijeme školovanja u Skoplju bavi se i pisanjem pje- sama i pripovjedaka a bio je i među najboljim đacima političkog, kulturnog i sportskog života Medrese. ” …

Prva generacija iz Velike medrese u Skoplju, sa završenim maturskim ispitom, izašla je tek 1932/1933. školske godine. Od tada do aprila 1941. školu su završila 102 učenika iz Sandžaka … Karak- teristično je da je u Velikoj medresi, najviše bilo učenika iz Plava i Gusinja … Gimnazije i druge srednje škole završilo je 92 učenika. Izrazito najviše bilo ih je iz Pljevalja, ukupno 61, zatim iz Novog Pazara 11, iz Plava 8, iz Bijelog Polja 5, iz Berana 3, iz Priboja 2, i po 1 iz Nove Varoši i Rožaja.“ 6 Ostalo je upamćeno da su iz Velike medrese u Skoplju, zbog marksističke aktivnosti i propagande bili isključeni: Camil Sijarić, (bio jedan od najvećih bošnjačkih književnika), Rešid Dedović i Muhamed Abdagić. Oni su kasnije nastavili školovanje u gimnaziji u Vranju. Rifat je izbjegao isključenje i maturirao je kao jedan od najboljih učenika u generaciji. U jesen 1933. godine upisao se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta. “Od prvih dana, kao student prava, sukobljava se sa teškoćama i surovostima života, jer mora da zarađuje i da se sam izdržava na studijama. Odmah se uključio u napredni studentski pokret.   Učestvuje u svim studentskim akcijama kojim rukovodi Komunistička partija. U KPJ primljen je 1934. godine u Beogradu.” 7 Od tada ubrzo postaje jedan od glavnih organizatora studentskih i radničkih štrajkova i demonstracija. Hapšen je samo jednom i tada je prebijan od strane kraljeve policije. Bio je na Sudu za zaštitu države gdje je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Vođa je štrajkova 1935. i Velikog studentskog štrajka iz aprila 1936. godine. “U 1937. godini postaje sekretar Univerzitets- kog komiteta KPJ u Beogradu i na toj dužnosti ostaje do jeseni 1939. godi- ne. Godine 1939. ponovo je izabran za člana Mjesnog komiteta KPJ Beog- rada. Na njegovu inicijativu napisano je i 1938. godine po Sandžaku rastu- reno značajno “Pismo studenata Sandžaka svom narodu” .. Naročito se pamte njegovi govori na demonstracijama 1937. godine i 14. decembra 1939. godine kada je policija pucala u njega. Odzvanjale su Tršove riječi: Nećemo rat, drugovi! Hoćemo slobodu, hoćemo više hleba i više rada! Beogradskim ulicama se čulo skandiranje njegovih drugova: Ri-fat, Ri-fat!“ Kasnije je, u koloni demonstranata, ranjen kod Kalinića pijace od policijskih kuršuma. Bio je odvažan borac i omiljen rukovodilac. Policija ga hapsi, ali ga sud 17. novembra 1938. godine oslobađa zbog nedostatka dokaza.

Kasnije prelazi na rad sa radnicima u Beoqradu i 1940. je izabran za sekre- tara Mjesnog komiteta KPJ za Beograd. Cian je Pokrajinske komisije za omladinski rad i mnogo doprinosi na obnavljanju skojevske organizacije u Srbiji. Istovremeno radi sa radničkim partijskim organizacijama, formira par- tijsku ćeliju u Fabrici aviona, organizuje akcije za odbranu zemlje i zaštitu od fašizma. Bio je rukovodilac partijske štamparije, organizator štrajkova i demonstracija.”   Izbijanjem rata 6. aprila 1941. godine, Tršo se, po naredbi Centralnog komiteta KPJ i Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru, prebacuje u Sandžak i na njegovoj teritorij i formira nove partijske ćelije i učvršćuje i omasovljuje postojeće. Stvara i novi Oblasni komitet KPJ za Sandžak, i postaje njegov sekretar. Prvi mjesni i sreski komitet KPJ je formirao u rodnom Bijelom Pol- ju a zatim u PIjevijima i Prijepolju i prve partijske ćelije u Priboju i Novom Pazaru. U Pazaru je prije rata djelovao samo jedan član komunističke parti- je. Bio je to Hakija Zejnelović, međutim, “on nije ništa preduzimao da kao komunist okupi ljude i snage koje su se već afirmisale na liniji KPJ u toku demonstracija 27. marta i da izvrši osnovne zadatke koje je KPJ jasno for- mulisala za slučaj napada na našu zemlju.” 9 Tršo je dolazio u Novi Pazar tri puta: prvi put, – “10 aprila 1941. godine, kada se upoznao sa situacijom, razgovarao pojedinačno sa naprednim ljudima i rekao im da se organizuju i počnu s pripremama za ustanak. Posle ovog prvog dolaska u Novi Pazar on je preko Sjenice otišao u Crnu Goru.” Drugi put – je Tršo došao u Pazar polovinom maja 1941. godine. Ovoga puta imao je dva osnovna zadatka: da se bliže upozna sa stanjem u gradu i da pred uzme mere za osnivanje partijske ćelije. Iskustvom prekaljenog revolucionara on je oba zadatka uspešno izvršio. Nakon što je od Zejnelovića zahtijevao konkretniji pristup pripremama za ustanak i osnivanje partijske ćelije, Tršo je bez Hakijinog znanja u kući Vere Stanimirović, u Lugu, organizovao novo partijsko jezgra koje je uzelo u obavezu okupljanje snaga otpora, prikupljanje oružja i muni- cije. Treći i poslednji Tršov dolazak u ovaj grad bio je sredinom juna 1941. godine kada je konačno formirao partijsku organizaciju u Novom Pazaru   Trinaestog jula 1941. godine u Drijeniku kod Kolašina Tršo prima direktivu Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak o početku oružanog ustanka. Prvu oružanu akciju su izvršili mojkovački komunisti pa su u noći 14-15 jula zauzeli Mojkovac. Ubrzo i bjelopoljski komunisti formiraju gerilske odrede koji prekidaju saobraćajnicu Bijelo Polje – Brodarevo – Prijepolje kod sela Sutivana a već 20. jula 1941. zauzimaju Bijelo Polje i zarobljavaju 180 italijanskih vojnika bez borbe a nekoliko ubijaju tokom napada.

Tom prilikom su zaplijenili i veliku količinu naoružanja. Tršo postaje sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak i daje direktivu za formiranje bjelopoljske partizanske čete. Nakon što su partizanske jedinice u užoj Srbiji potisnute i prinuđene na povlačenje ka Sandžaku Rifat im u decembru mjesecu 1941. obezbjeđuje prihvat i smještaj kao i Centralnom komitetu i Vrhovnom štabu. Tada je u zapadnom Sandžaku postojala najveća slobodna teritorija a broj sandžačkih partizana je rastao svakim danom. Kako je rasla Rifatova popularnost kod naroda u Sandža- ku i Crnoj Gori, njegovi partijski drugovi Crnogorci postaju zavidni i počinju da mu prave “igru” koja će ga krajem 1942. odvesti u smrt. Prvo su odlučili da Trša maknu sa teritorije Sandžaka pa ga 29. marta 1942. godine šalju na “savjetovanje” kod vrhovnog komandanta i generalnog sekretara KPJ Josipa Broza koji se tada nalazio u Foči. Međutim, on i tamo niže blistave uspjehe i već 05. juna 1942. formira Treću proletersku (sandžačku) brigadu a njen politički rukovodilac postaje upravo Tršo. Iako je Tršo bio najpotrebniji svom, prije svega, bošnjačko-muslimanskom narodu u Sandžaku, drugi su odlučili da ide na vruće bosansko ratište koje je vrvjelo od četničkih, njemačkih i ustaških vojnika. U vojničkom pohodu na Bosansku krajinu Treća sandžačka bilježi uspjehe u borbama na Bradini, Ĺ ujici, Livnu, planini Dinari (bilo jako uporište četničkog vojvode Momčila Đujića), Kupresu planini Manjači i dalje u Bosanskoj kra- jini. U brigadi je Tršo uvijek bio sa svojim borcima, bodrio ih, savjetovao i brinuo o njima. Za mjesto likvidacije crnogorski partizani i lokalni četnici su odredili selo Trnovo kod Mrkonjić- Grada (ranije Varcar Vakufa).   Najbolji poznavaoci Tršovog životnog puta kod nas su dr. Mustafa Memić i nedavno preminuli Hakija Avdić. Oni su dugo godina istraživali životni put i djelo Rifata Burdžovića. Veoma odgovorno i sa mnogo poznavanja o Trši je pisao dr. Memić, jer je, i on kao i Tršo, bio učenik Velike medrese u Skoplju a kasnije i njegov sljedbenik. U saradnji sa rah- metli Sakibom Dizdarevićem, inače tadašnjim rukovodiocem Kulturnog centra u Bijelom Polju, Memić je 1987. godine bio inicijator za organizo- vanje Okruglog stola o Rifatu Burdžoviću -Trši. Zbog svog pisanja o Mus- limanskim partizanskim jedinicama i istupa na naučnom skupu održanom 1983. u Titogradu (Podgorica) sa referatom “Prelomni događaji u Crnoj Gori u 1943. godini”, u kojem se govori o političkoj diferencijaciji među Muslimanima u ovoj republici, Memića je Predsjedništvo CK SK Crne Gore 26. februara 1988. indirektno proglasilo nosiocem muslimanskog nacionalizma. Gospodin Memić je posjeduje historijski rad o Tršu napi- san na 160 kucanih stranica. Ovaj rukopis je bio pripremljen za izdanje još 1986. godine, ali mu vlasti u Crnoj Gori, kao ni u Sarajevu, nisu dozvolile da ga objavi.   Početkom 1988. godine bošnjački intelektualci, iz crnogorskog dijela Sandžaka, su tražili da se u zvanične historijske udžbenike uvrsti i objavi revolucionarna aktivnost muslimanskih partizanskih jedinica kao i da se “o Rifatu Burdžoviću, dok su još živi njegovi saborci, organizuje okrugli sto u njegovom rodnom kraju, u kojemu je inače ~vaj humanista i r~v~lu~ cinar zaboravljen. Ovakva inicijativa je naišla na jav.no suprotstavljanje. I Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, koje je, na svojoij proširenoj sjednici održanoj 26. f.ebruar~ 198~. QOd.in.e u Podgorici, usvojilo stav. da pis<;tnje o. mus.limanskl~. partizanskim jedlnlc<;t~ ma predstavlja “muslimanski nacionalizam” kOJI navodno Ima za cilj “stvaranje etničkih čistih životnih prostora”, te “širenje ideja p~nisl.~miz~ ma”. Tako su partizanske jedinice jednog naroda svrstane u izmišljeni “islamski fundamentalizam” i “panislamizam”. Sto se tiče inicijative da se o Rifatu Burdžoviću organizuje okrugli sto u Bijelom Polju, “

Centralni komitet Crne Gore je zabranio da se o njemu objavi pripremljena mono- qrafija.?” U zadnje vrijeme primjetni su pokušaji da se krivica za Rlf<;ttovu likvldacl~ ju prebaci na drugu stranu. Tako je. 27. feb.ruara ~9~7. g?dl.ne beogradski list “Politika” objavila tekst “Cutanj~m skrivena I~tlna”, I~vj~sno~ Stank~ Ravića. Navedeni tekstopisac pokusava da za Hifatovu likvidaciju OptUZI Tita, jer je navodno ovaj (S. Ravić), dok. je bi? u Ti.tovom obe~be~enju, bio slučajni svjedok razgovora između Tita, Đilasa I Peka Oapćevića u kojem je navodno Tito priznao da je likvidirao Trša??? Ovaj članak je došao do ruku gospodina M. Memića koji je ovo pisanje nazvao velikom neistinom i okvalifikovao ga kao “pokušaj da se sa četnika opere odgo- vornost za zločin koji su počinili.” Rifatovom pogibijom sandžački Bošnjaci su izgubili svog autentičnog. predstavnika u partizanskom pokretu Sandzaka, tako da su ostali Bošnjaci partizani bili samo puni izvršitelji crnogorskog I srbijanskog par- tizanskog rukovodstva. Jedno je slgurno, da je Rifat Burdzovlc ostao u životu Sandžak svoju autonomiju ne bi Izgubio. I ako bi je Izgubio ne bi dozvolio da nova komunistička vlast postupa sa njegovim narodom ona- ko kako je postupala. Može se slobodno reći da je tragedija sandžačkog naroda otpočela njegovim ubistvom