PROFESORICA I MAJKA ŠESTORO DJECE: PORODICA U CRNOJ GORI JE VIŠE OD BROJKE

PROFESORICA I MAJKA ŠESTORO DJECE: PORODICA U CRNOJ GORI JE VIŠE OD BROJKE

Iako Crna Gora bilježi veću stopu nataliteta od evropskog prosjeka, stvarnost porodica koje odgajaju više djece pokazuje sasvim drugačiju sliku. Statistika može da djeluje ohrabrujuće prosječno 1,76 djece po ženi, znatno više u poređenju sa 1,38 u zemljama Evropske unije, ali to ne znači da je društvo obezbijedilo uslove da roditelji mogu lako donijeti odluku o većoj porodici.

Državna podrška ostaje minimalna. Dječiji dodatak u Crnoj Gori iznosi svega 30 eura mjesečno po djetetu, a nedavna inicijativa za njegovo povećanje odbijena u Skupštini Crne Gore. Ta odluka, smatraju mnogi roditelji, jasno pokazuje gdje se porodice nalaze na listi državnih prioriteta. Jedna od njih je Danijela Šćekić, profesorica matematike u Srednjoj medicinskoj školi u Beranama, majka šestoro djece, koja sa porodicom živi u selu Štitare. Kao i uvijek, našim vlastodršcima su djeca na posljednjem mjestu. Valja imati novca za sopstvene povišice, ali ne i za djecu. U svakoj uspješnoj državi, poput Norveške ili Švedske, djeca su na prvom mjestu. Kod nas se 30 eura smatra dovoljno. To je za deset dana užine. Jako se malo vodi računa o djeci koja su budućnost ove države. Kao da se sve radi da ubijedimo mlade da odavde što prije odu” smatra ona.

Iako je kritična prema državnom odnosu prema porodicama, Danijela ne gubi vjeru u snagu zajedništva i vrijednosti koje su vjekovima čuvale porodicu i dom.

” U Crnoj Gori se i dalje koliko-toliko njeguje porodica i shvata kao najznačajnija institucija. Crnogorke su oduvijek bile žene koje znaju da se ne mora birati između djece i karijere, već da se uz dobru organizaciju može sve postići. Ta požrtvovanost, predanost porodici naših majki, baka, parabaka je utkana u našim genima i ne da se lako iskorijeniti, ma koliko se neko trudio to učiniti, i koliko teško bilo“, kaže Danijela.

Ipak, uprkos brojkama, u školskim klupama sve manje je djece.

„Kada sam bila đak, u školi je bilo po šest odjeljenja sa po 30 i više učenika. Danas jedva četiri sa po 15 do 18. Seoske škole su zatvorene ili pred zatvaranjem. To je najbolji pokazatelj da je stanje alarmantno“, ističe profesorica Šćekić.

Ekonomsku sigurnost jedan je od presudnih faktora za odluku o proširenju porodice.

„Mi smo se držali one stare – ‘daće Bog’. I vjerovali ili ne, uvijek je tako bilo. Sa rodjenjem svakog djeteta, otvarala su se neka nova vrata. I nekako je uvijek sve išlo na bolje. Jesmo radili, i radimo po cijeli dan, bez odmora, uz mnoštvo ličnih odricanja. Ali kada bi najteže bilo, i pomisliš kako ću sjutra, nešto se otvori. Ali svjesna sam da je teško. Svako dijete znači nova ulaganja, želiš da ga obučeš, nahraniš, školuješ… A ako si podstanar, to postaje ogroman teret“ objašnjava ona i dodaje da je u tom pogledu život na selu ipak lakši.

Kako bi osigurali pristojne uslove za život i bezbrižno djetinjstvo svojoj djeci, bračni par Šćekić na svom porodičnom imanju, bavi se poljoprivrednom proizvodnjom.

Upravo takav stil života,kaže Danijela, djeci daje važnu životnu školu.

“Djeca se uče cijeniti zemlju, vazduh i vodu. Shvataju da je sve tu sa razlogom, i da se kao takvo mora čuvati. Uči se da ono šta pružiš, to ćeš i natrag dobiti. Kada živiš povezan sa prirodom, shvatiš koliko si malesan, prolazan, i da za života moraš da živiš kako valja, da kada odeš, ostane nešto lijepo iza tebe, da se pamti i priča” objašnjava ona.

Život u seoskoj sredini, kaže, donosi i izazove i ljepotu.

„Djeca su slobodna kao ptice u letu. Uživaju u prirodi, vani su cijeli dan, daleko od ekrana. Ali najveći problem je prevoz nema linija, pa suprug mora svakodnevno voziti djecu u školu i muzičku. To su veliki troškovi, ali i obaveze koje traju cijeli dan“ dodaje.

Šćekić smatra da se trud i odgovornost roditelja sa više djece u javnosti ne cijeni dovoljno.

„Kao narod ne shvatamo koliko je svako dijete važno za državu. Među tom djecom su budući ljekari, nastavnici, zemljoradnici… Svako dijete je biser koji niza najdivniju ogrlicu“ kaže ona.

Govoreći o svakodnevici u kući sa šestoro djece, Danijela iskreno priznaje:

„Neprocjenjivo je kada vidite tu povezanost medju njima, želju da jedni drugima pomognu, da jedni druge odbrane, bez ljubomore. Svakom djetetu oni se raduju kao da je prvo. Svaka beba se željno isčekivala, mazila i razmazila.bitno. A što se težine tiče, svi su mali, najstariji sin ima 10 godina, najmladja je beba od mjesec i po. Treba oprati veš kojeg je čini mi se na tone svakog dana, sudje, spremiti tolike obroke, zaraditi novac, i opet posvetiti svima istu pažnju. Sa starijim uraditi domaće, a ne zapostaviti male koji su željni ljubavi, pažnje, maženja i igre.

Nemaš pravo biti bolestan, umoran, jednostavno, nemas pravo da staneš”.

Pored brige o djeci i porodici, visoko na listi njenih obaveza, nalazi se i profesorski posao koji jednako predano obavlja.

” Teško je uskladiti sve obaveze. Ustajem u pet, spremam doručak, pomažem u vrtu, spremam ručak i onda na posao. Kada udješ u školu, iza vrata ostavljaš sve probleme, umor, nervozu, tugu. Sve je u redu i posvetiš se maksimalno toj djeci kojoj si u školi drugi roditelj, baviš se njihovim problemima, trudiš se da ih ne samo obrazuješ, već i naučiš borbi sa životom, nosiš se sa njihovim problemima, traziš rješenje. Kad dođem kući, opet sve ispočetka – domaći, večera, maženje, smirivanje… Dan završim iza ponoći ” Šćekić sa radošću opisuje svoj uobičajan dan.

Iako je svakodnevica ispunjena obavezama, pronalazi snagu u zahvalnosti.

„Kad su zdravi, sve je lako. To postane tvoja mjera sreće“ kaže ona.

Njihov primjer ipak je rijetkost, a ona vjeruje, da bi veća podrška države mogla podstaći više porodica da imaju veći broj djece.

“Znam mnogo ljudi koji bi željeli više djece, ali kako… Ako živite u gradu, morate plaćati vrtić, stan, hranu, prevoz. Ako bi država pomogla višečlanim porodicama da riješe stambeno pitanje, obezbijedila prevoz i dala pristojan dodatak koji će potkrpiti bar troškove školovanja drugačije bi se gledalo na roditeljstvo“ smatra Šćekić.

Iako brojke o natalitetu mogu djelovati ohrabrujuće, stvarnost pokazuje da bez ozbiljne, sistemske podrške porodicama – posebno onima sa više djece Crna Gora neće moći da održi pozitivne trendove. Statistika može mjeriti broj rođene djece, ali ne i ljubav, trud i svakodnevnu borbu roditelja poput bračnog para Šćekić.

Izvor: Radio Berane