PRIVATIZACIJA RADNIKE BJELOPOLJSKIH PREDUZEĆA DOVELA DO PROSJAČKOG ŠTAPA

PRIVATIZACIJA RADNIKE BJELOPOLJSKIH PREDUZEĆA DOVELA DO PROSJAČKOG ŠTAPA

Danas su to fabrike sa zamandaljenim vratima, gdje je ovim nakaradnim privatizacijama radnik doveden na ivicu egzistencije, kaže bivši radnik “Vunka” Dragan Šćepanović.

Problem koji je evidentan na području bjelopoljske opštine jeste sumorna privredna slika. Štrajkovi koji su se dešavali poslednjih godina i bili svakodnevni u međuvremenu su prestali. Dolazak ispred zgrade SO takođe je bio stalan. Područje bjelopoljske opštine nekad je, što se tiče privrede, bilo jedno od najrazvijenijih u regionu i sa pravom je poljoprivredni dio, gdje je sa uspjehom djelovala firma “Bjelasica”, bio ugledni kraj. U naselju Nedakusi, na putu prema Prijepolju, bilo je desetak fabrika koje su po svojim proizvodnim programima bile prisutne, kako na domaćim, tako i na inostranim tržištima. I zvalo se Industrijska zona.

– Bilo je zaposleno preko 10.000 radnika, prije svega u tekstilnom gigantu “Vunarski kombinat”, zatim u “Imaku”, “Prvoj Petoljetki”, “Polipaku”, “Mladosti”, “Lenki”… Saobraćajno preduzeće “Transservis” bilo među najboljima, konfekcija “Jekon” prepoznatljiva po svojim proizvodima, a drvno prerađivačko preduzeće “Špiro Dacić” nadaleko prepoznatljivo – kaže Bogdan Krgović, koji je četiri decenije proveo radeći u fabričkoj hali i rukovodeći sindikatom, danas penzioner.

PRIVATIZACIJA RADNIKE BJELOPOLJSKIH PREDUZEĆA DOVELA DO PROSJAČKOG ŠTAPA

Danas je sve još tmurnije i beznadežnije. Nema skoro nijedne firme, izuzev Mesoprometa Franca, da radi kako to dolikuje trećem gradu po veličini u Crnoj Gori.

Od industrijskog centra do grada iz kog svi odlaze.

U Bijelom Polju nekada je bilo 17 fabrika, koje su zapošljavale oko 12. 000 radnika, od kojih je samo 1. 900 radilo u administraciji. Nakon zatvaranja, od regionalnog industrijskog centra Bijelo Polje postalo je grad iz kog stanovništvo uglavnom bježi. Prema nekim podacima, u realnom sektoru ovog grada na sjeveru sada je uposleno oko hiljadu ljudi.

Sve u svemu sumorna slika, s obzirom na probleme, zaključane kapije, broj siromašnih i gladnih…Tuga, očaj, beznađe, izgubljeni pogledi, prosjačenje, zaduživanje, veresija… prisutni su na svakom koraku, kažu bivši radnici bjelopoljskih preduzeća.

Od zarada svih zaposlenih gradilo se, kako ističe jedan od prvih radnika “Vunka” Dragan Šćepanović, danas penzioner, i čitavo Bijelo Polje živjelo boljim životom.

– Prodavnice su bile pune, a platežna moć na visokom nivou. Kafane i svi lokali bili su prepuni. Prije dvije decenije i više slivala se armija radnika iz industrijske zone u Nedaksuima. Desetak fabrika su radile punom parom. Danas su to fabrike sa zamandaljenim vratima, gdje je ovim nakaradnim privatizacijama radnik doveden na ivicu egzistencije. Hale zvrje prazne, i ima nešto preko hiljadu stvarno uposlenih u ovdašnjoj privredi. Da nije Mesoprometa taj broj bi bio potpuno zanemarljiv – kaže on.

– Štrajkovi i protesti su bili prisutni svakog dana i radnici koji su došli do bijede tražili su svoja izgubljena prava iz radnog odnosa. Onda je i to zamrlo – ističe Krgović dodajući da je u međuvremenu veliki broj tadašnjih radnika otišao na onaj svijet ne ostvarivši sa svojim porodicama ni elementarna prava.

– Pravi primjer kako nije trebalo raditi je ovaj nekadašnji tekstilni gigant. Bilo je nekad blizu tri hiljade zaposlenih. Gradili smo Bijelo Polje. U međuvremeno bile licitacije jedna za drugom. Mašine rasprodate u bescjenje. Ono što je ostalo ruinirano i propadalo. U međuvremenu je “Vunarski” prodat ali sve izgleda kao ranije. Još se ništa tu ne dešava – kaže Milosav Kojović, jedan od prvih radnika “Vunarskog kombinata”, dodajući da je uništena privreda dovela i do iseljavanja, tako da Bijelo Polje više nije isti grad, otišao je ko je mogao i imao gdje da ode.

– Dobar primjer je i nekadašnja fabrika “Prva Petoljetka”, koja je bila uspješna i radila jedina djelove za avione. Onda se dosjetiše i sve sravniše sa zemljom i napraviše trgovački centar – navodi Krgović, dodajući da je slična situacija i sa fabrikom “Imako” gdje su bili vrsni radnici i inženjeri.

“U NASELJU NEDAKUSI, NA PUTU PREMA PRIJEPOLJU, BILO JE DESETAK FABRIKA KOJE SU PO SVOJIM PROIZVODNIM PROGRAMIMA BILE PRISUTNE, KAKO NA DOMAĆEM, TAKO I NA INOSTRANIM TRŽIŠTIMA.

Ljiljana Tomović kaže da je fabrika obuće “Beograd”, pa kasnije nazvana “Mladost” imala skoro 300 radnika.

– I živjelo se dobro. Uništiše i nas i fabriku. Nema je odavno. U korov zarasla, samo što se nije urušila – istakla je ona.

A jesen i školska godina dolaze, brzo će i zima i potreba za ogrevom, pritisla muka i besparica i steže li steže.

– Najviše oko srca zbog problema koje ima armija nekadašnjih radnika u industrijskoj zoni, kojom se Bijelo Polje ne tako davno dičilo – poručuju bivši radnici.

Izvor: Dan
Novinar: Milovan Novović