PRIČA IZ NEGOBRATINE: JEDNA ŠKOLA, JEDAN UČITELJ I JEDAN ĐAK

Selo Negobratina, smješteno na četrdeset kilometara od Bijelog Polja, danas je mjesto gdje tišina vlada, a ljudski glasovi se rijetko čuju. U ovom gotovo napuštenom kraju, na koritskoj visoravni gdje zime stižu rano, a proljeća kasne, stoji zgrada područnog odjeljenja osnovne škole „Milomir Đalović“. U njenim zidovima, koje vrijeme polako nagriza, svakodnevno odjekuje samo jedan dječji glas.

Šestogodišnja Hana Sijarić jedini je đak ove škole, a njen učitelj Rifat Beganović, prijatelj i vodič kroz prve korake obrazovanja. Oni zajedno prkose zaboravu, tišini i surovim uslovima koji su od ovog kraja otjerali na desetine porodica.

„Preko trideset porodica se iselilo iz ovog sela,“ kaže učitelj Rifat, koji već deset godina ima samo po jednog učenika. „Roditelji su suočeni sa teškim zimskim uslovima, neočišćenim putevima i lošom infrastrukturom. To ih tjera da potraže bolji život negdje drugo.“

Jedan đak, jedan prijatelj

Hana svakog dana dolazi u školu, gdje je pored tople furune čeka njen učitelj. Dani su ispunjeni učenjem, razgovorima i međusobnim povjerenjem. „Malo pišemo, malo učimo, i pričamo“, kaže Hana, sa osmijehom koji odaje njenu skromnu, ali vedru prirodu.

Rifat Beganović već tri decenije predaje u rodnom selu. Ispričao nam je kako se samoća uvukla u prostranstva koritske visoravni. Najteže je zimi, kada snijeg zavije puteve, a kretanje postane gotovo nemoguće. Do matične škole, gdje učenici iz područnog odjeljenja nastavljaju školovanje od petog razreda, vodi 10 kilometara duga staza.
„Prevoz je vrlo teško obezbijediti“, objašnjava Milko Đalović, direktor osnovne škole „Milomir Đalović“. „Zamislite dijete koje mora da pređe 5,5 kilometara u jednom pravcu kroz ovakve uslove.“

Zvono koje donosi tišinu
Za razliku od drugih škola, gdje zvono označava odmor i donosi smijeh i igru među đacima, u ovoj školi taj trenutak je tišina koju dijele učitelj i njegov jedini đak.

Pauze između časova koriste za igru I po koji slatkiš koji donese učitelj ili nastavnica engleskog jezika koja dolazi jednom nedjeljno. Hana se raduje odlasku u školu, ali priznaje da joj ponekad nedostaje društvo vršnjaka. Njena mlađa sestra povremeno joj pravi društvo u školi ali prava radost za Hanu je odlazak u grad, jer kako kaže, tada joj mama I tata kupe poneku sitnicu.

I dok Hana sanja o velikom svijetu, učitelj Rifat sa zebnjom razmišlja o sljedećoj godini. Hoće li ostati bez ijednog đaka?
„Ovo nije samo priča o školi i jednom đaku“, kaže Beganović. „Ovo je priča o zaboravu i nebrizi. Ako se ništa ne promijeni, posljednji glasovi ovih krajeva mogli bi zauvijek utihnuti.“

Pustoš sela Negobratina, loši putevi i škole sa samo jednim đakom najbolji su podsjetnik na to koliko je važno posvetiti pažnju onima koji i dalje žive i rade u najudaljenijim dijelovima zemlje a koji su, očigledno, zaboravljeni od onih kojima je moralna I poslovna obaveza da o njima brinu.
Izvor: TV E
Novinarka: Arnela Hajdarpašić

https://fb.watch/xtE5xRE6n1/