PODSTANARI – NEVIDBOG POZIV MLADIMA DA NE ZABORAVE SVOJE VELIKANE

Mlada ekipa Bjelopoljaca napravila je dokumentarni film “Podstanari – Nevidbog” posvećen pjesniku Ristu Ratkoviću, čija je premijera bila prošle sedmice u njegovom rodnom Bijelom Polju. Autori ističu da je ovaj film nastao iz osjećaja ljubavi i poštovanja prema pjesniku čije su djelo i život otkrili kao duboko inspirativne. Smatraju da će ovim projektom podstaći mlade ljude da nastave da osvjetljavaju “imena” koji su svojim djelima zaslužila da budu memorisana u kulturno naslijeđe ovog grada, a i države.

Okupljeni oko produkcije koju su nazvali “Kolektiv”, i bez formalnog obrazovanja za ovakve poduhvate, osjetili su potrebu da kroz priču o Ristu Ratkoviću ožive naslijeđe jednog od naših najvećih pjesnika koji je preživio ratove, egzil, ljubav i siromaštvo, ostavljajući poeziju koja i danas svjedoči o složenosti ljudskog iskustva, dubini unutrašnjih previranja i trajnoj umjetničkoj vrijednosti njegovog stvaralaštva.

Scenarista i čovjek koji je došao na ideju da se snimi film o Ristu Ratkoviću, Muris Dizdarević, naišao je na knjigu “Ukleti pjesnik Risto Ratković” Mirka Rakočevića. To ga je, kaže, potaklo da uradi detaljno istraživanje i da se posveti analizi života i rada Ratkovića i na taj način Bjelopoljcima, a i svima ostalima približi “nepoznati” život ovog pjesnika.

“Ideja o filmu rodila se onog momenta kada sam došao do saznanja da su grobovi Ratkovića i njegove supruge Katarine dva puta prekopavani i da su postali podstanari u sopstvenom grobu”, naglasio je Dizdarević.

On je uradio sveobuhvatno i jako temeljito istraživanje. Uputio se u Beograd u arhiv gdje je našao vrlo bogatu građu o Ratkoviću.

“Od njegovih pisama, pa sve do njegovih platnih listi. Jako je puno materijala pronađeno, kroz šalu znamo reći da moramo da radimo drugi dio filma”, kažu ovi bjelopoljski entuzijasti.

Na filmu su radili pet godina, a kako ističu, svaka produkcija filma traje dugo, bila ona profesionalna ili amaterska kada se radi kako treba.

“Kada smo sjeli za stol da se dogovorimo, svi smo se složili oko jednoga, a to je da ćemo dati sve od sebe, svako iz svoga segmenta kako bi film zadovoljio sve standarde. Zbog toga je i trajalo toliko da se film završi, jer svako od nas je davao svoje vrijeme, talenat i znanje. Morali smo da radimo ‘akrobacije’ kako bismo uskladili svoje vrijeme i ispoštovali snimanje, a kasnije i samu montažu filma”, objašnjavaju u Kolektivu.

Ratkovića je iz rodnog Bijelog Polja put vodio kroz razne gradove i države. Putovao je do Beograda, Lilla, Egipta i Moskve, objavljujući zbirke koje su odjeknule u književnoj javnosti, a ipak završio kao podstanar u vlastitom grobu. Takva životna priča bila je, ističu, više nego inspirativna.

“Za mladu ekipu bez budžeta i podrške, veliki izazov je bio to što se radnja filma odvija početkom 20-og vijeka, a mi smo bili ograničeni finansijama i opremom za snimanje. Zbog toga je bilo neophodno pronaći načine da prevaziđemo okolnosti. Scene koje su bile tehnički izazovne su uglavnom snimane u srednje-krupnom ili krupnom kadru, zbog skromnih uslova u kojima smo radili, na taj način skrivajući sve elemente modernog svijeta. A za one produkcijski izazovne, poput sahrane, odlučili smo da se služimo simbolizmom, kako bismo pojednostavili proces snimanja, a u isto vrijeme obogatili umjetničku stranu filma”, objašnjavaju proces rada na filmu.

U “Kolektivu” ističu da vjeruju da zavičaj mora čuvati svoje pjesnike, a shvatili su da ova priča nije samo o jednom pjesniku, već da je ogledalo odnosa jedne sredine prema onima koji je stvaraju i grade.

“Pjesnici, kao i svi umjetnici tu su samo kada vam trebaju. Iz onoga što smo mogli da vidimo, Ratkoviću je nuđeno mnogo toga, ali je sve odbio i odlučio da bude samo pjesnik i tom rečenicom mi i završavamo film. A odnos sredine i društva prema pjesnicima ni tada, a ni danas nije za pohvalu. Pjesnici u današnjem vremenu čak su u gorem položaju nego u Ristovom. Svjedoci smo brzoga života i instant kulture. Jako malo ljudi ima vremena danas da konzumira umjetnost na pravi način. Ljudi su toliko preokupljeni konzumerističkim načinom života, da im odvajanje vremena da pročitaju jednu pjesmu i kontepliraju nad njenim značenjem samo ‘oduzima vrijeme i ničemu ne služi'”, navode u “Kolektivu”.

Bilo im je, kažu, važno da film nastane upravo u Bijelom Polju, Ratkovićevom rodnom gradu. Smatraju da će ovim projektom biti inspiracija svim mladim ljudima da nastave kulturni razvoj grada koji postoji već jedan vijek.

“Cilj svakog umjetničkog djela, pa i filma je upravo da postavlja pitanja i preispituje. Iako mala država, jako smo bogati. Istraživanjem o Ratkoviću naišli smo na mnogo drugih ‘imena’ iz Bijelog Polja koji su svojim djelima zaslužili da budu memorisani u kulturno naslijeđe grada, a i države. Eto, u malom Bijelom Polju ima toliko toga da se ispriča, a zamislite šta ima po drugim gradovima Crne Gore”, naglašavaju u Kolektivu.

Ključnu prepreku, nedostatak finansija, posebno za amaterski film, uspjeli su da prevaziđu zahvaljujući podršci i razumijevanju okruženja. Iako je obezbjeđivanje sredstava za ovakve projekte izuzetno zahtjevno, dio troškova snimanja pokriven je uz pomoć “Ratkovićevih večeri poezije”, koje su izdvojile skromna, ali značajna sredstva, dok su im, kažu, drugi izašli u susret, u vidu opreme za snimanje, lokacija, rekvizita, kostima…

S obzirom da su mlada ekipa i bez formalnog obrazovanja u kreiranju filmskog sadržaja, ističu da su bili u mogućnosti da traže pomoć profesionalaca iz ove oblasti i kroz stručne konsultacije da nadograđuju svoja znanja i interesovanja, što se, smatraju, pokazalo kao prednost.

“Istina je da niko od nas nema formalno filmsko obrazovanje, niti veliko iskustvo u ovoj industriji. Znanje iz kinematografije koje ja posjedujem je uglavnom bilo stečeno godinama unazad, radom na manjim projektima, koji su bili dio ličnog interesovanja ili saradnje sa ostalima entuzijastima. Kao takvo, bilo je neophodno nadograditi ga, pa smo imali veliku čast i zadovoljstvo imati mentorstvo od profesionalaca iz ove oblasti. Kad god bismo naišli na neki izazov, bili smo u mogućnosti da se konsultujemo sa ljudima koji poznaju filmski zanat, što na kraju, možemo izvući kao zaključak, da je ipak ovo bila jedna velika prednost”, istakao je Ermin Mehović, direktor fotografije.

Dokumentarni film je složena i zahtjevna forma koja često prelazi granice klasičnog dokumentarizma i približava se igranom filmu. Upravo takav pristup ima i ovaj projekat, koji pokazuje koliko je za uspješnu realizaciju neophodna temeljna priprema i ozbiljan rad.

“Jako je izazovno to što se za dokumentarni film treba dobro pripremiti. Možda bi ovaj naš film mogao biti dobar primjer učenicima srednjih skola i studentima, kako da drugačije rade neke svoje projekte i da na taj način izađu iz tog nekog, da kažemo, ustaljenog školskog kurikuluma. Vjerujemo da bi tako potakli da se što više učenika uključi u projekat, gdje bi svako u svome segmentu mogao da pokaže svoje talente, jer znamo da film zahtijeva režisere, producente, glumce, scenariste, kostimografe, scenografe i slično”, navode u Kolektivu.

Poručuju da im nakon ovog prvog projekta ideja ne fali.

“Ideja ne fali, ali fali vremena kada se ovime bavite iz entuzijazma. Nadamo se da ćemo uskoro naći vremena da se opet okupimo i ispričamo jednu od mnogobrojnih bjelopoljskih priča”, zaključili su u “Kolektivu”.

Izvor: RTCG