Glavni Meni

Bijelo Polje

Vaš pogled na grad

PLANINSKA BAJKA: MLADIĆI IZ BIJELOG POLJA BICIKLIMA STIGLI DO OSTROGA

Bjelopoljci Filip Bulatović, Mladen i Uglješa Pavićević, Marko Obradović, Ljubomir Popović i Dimitrije Dulović, ljubitelji prirode, njeni i međusobni prijatelji krenuli su u petak 12. juna ujutru u dugu, zahtjevnu i izazovnu biciklističku vožnju ka manastiru Ostrog i to preko planina.
Stigli su u nedelju poslijepodne.
Dva dana naizgled kratak vremenski period u koji je međutim stalo bezbroj dobrih stvari, novih prijatelja, spoznaja pravih vrijednosti i potencijala volje.
Dogodovštine ove pozitivne družine prenosimo u nastavku od njih lično. Pa ako ste spremni da čujete kako da popravite biciklo na Sinjajevini, šta da uradite kada za vama trči ogroman nepoznat pas, gdje se krije istinska ljepota Crne Gore i gdje žive najbolji ljudi, nastavite sa čitanjem. Jedva smo od njih dobili odgovor kad, gdje i kuda. Kod njih jednostavno počinje sa kako, a evo kako.
Uz blagoslov oca Darka Pejića krenuli su od crkve Svetog Petra iz Bijelog Polja uz poklone, svi su od prote dobili po ikonu Svetog Haralampija za sreću i poruku: Momci idete na hodočašće; Hodajte sa čašću!
“Te riječi su nam uvijek bile na umu! Puno su nam značile instrukcije od momaka iz Bijelog Polja koji svake godine ovu rutu prelaze pješke. Asfaltnim putem pa preko sela Rakite poslije 4 sata stigli smo na mjesto Medeno guvno više Bojne njive. Mjesto na kojem počivaju crnogorski junaci pali u herojskoj bici na Mojkovcu i baš tuda od Rakite, ispod Mucnice i oko rudnika vodile su se žestoke borbe. Poklonili smo se njihovim sjenima pa nastavili dalje. Preko Polja mojkovačkih krenusmo uz Sinjajevinu, većinu puta prošli smo pješke jer snage nismo imali za vožnju”, priznala je ova družina.
Zahvalili su vlasniku planinarskog doma Ckara na Sinjajevini Goranu Rabrenoviću koji im je bez ijedne riječi ustupio prostorije za noćenje.
“Sledećeg dana oko 6 sati krenuli smo preko Sinjajevine, cilj nam je bio da stignemo u Stirni do, ispod Krnova a više sela Bijela kod Šavnika. Ambijent na Sinjajevini je bio nestvaran, planina ozelenjela, katuni zaživjeli.
,,Namiguje Starac na Pećarac a Pećarac Jablanovom vrhu, teško onom ko je među njima,, (tri vrha – Starac, Pećarac i Jablanov vrh ) – tako je i nama bilo, pored sve ljepote planine, imali smo problema sa gumama, nekoliko guma smo probušili. Vruhunac je bio kad je Ljubo stigao na raskrsnicu za Krnju jelu sa biciklom ruci. Pukla mu je osovina, bili smo do nekle spremni za put ali za ovaj problem nismo imali rješenje “, prepričavaju oni dogodovštine novinarki Kodexa, Vesni Vuković.
“Poslije nekog vremena nailaze niotkuda dva brata Mijatović iz Krnje jele sa svojim ocem, koji nam nesebično pomažu, prvo nam daju savjet da odemo 5 km ka Vratlu i Lipovu da potražimo porodicu Laketić iz Gornje Morače koji izdižu na katun da vidimo mogu li nam oni pomoći, alternativa je bila samo zamjena komplet zadnje gume i felne sa zupčanicima. Jedan od njih vozi Mladena do katuna a mi čekamo, neizvjesnot raste, Mladena nema dugo. U neko doba nalazi bijelo auto, vozač se skoro i ne vidi iza volana. Bio je to Milija Laketić. Izlazi Mladen i dječak koji po izgledu nema preko 15 godina. Otvara nam škaf od kola vadi nekoliko zadnjih felni, situacija je bila nevjerovatna. Kao na nekom buvljaku, naše je bilo samo da odaberemo”, prepričavaju avanturisti.
Ipak samo jedna je odgovarala i pritom bila veoma rizična jer su felne bile od dječih bicikala i pitanje je bilo koliko će ta osovina izdržati planinskim putevima.
”Volio bih da ste mogli da doživite taj doček Milije i moje iznenađenje kad sam u obližnjoj kolibi čuo zvuk gusala koje je svirao Milijin brat, samo koju godinu stariji od njega ” priča Mladen.
Mijatovići su taj dan krenuli traktorom da tovare kamen i izgubili su dragocjeno vrijeme sa družinom iz Bijelog Polja ali nisu htjeli da ih puste dok ne riješe problem.
“Ubrzo smo stigli u Krnju jelu, idilično selo ali sa malo ljudi, ovdje se vidi da je nekad bilo dosta naroda, sada samo nekoliko domaćinstava. Uz Semolj smo se dosta mučili, put je asfaltiran, sa Mioske ide preko Semolja ka Šavniku. Kola skoro da nije ni bilo. Na prelijepoj planini Javorju kod kamene kuće Bojića stajemo na vodu i odmor. Zovu nas da svratimo, nemamo kad, već smo dosta vremena potrošili na opravku bicikla. Treba preći Javorje i Lolu da stignemo do željenog cilja. Polako dan prolazi, umor nas stiže, prelazimo sa sa planine na planinu, očarani vrhovima Lebresnik, Lijevno, Veliki I Mali Zebalac… Najveći utisak na nas otavlja planina Lola, pogled se pruža na vrhove Durmitora i Vojnika, na Moračke planine a fascinantan prizor nas je dočekao iznad izvora rijeke Bijele i istoimenog sela. Žurili smo da stignemo dok nije noć do katuna Stirni do, uspjeli smo u sami suton”, prepričava ova ekipa svoju planinarsku bajku.
Plan je bio da tu razapnu šatore ali, kako kažu, veliki ljudi, brat i sestra Željko i Sloba Janjušević nisu dozvolili da na njihovom katunu da kampuju…
“Uvode nas u svoju kuću, Sloba sprema večeru, sprema nam krevete, daju nam svoju kuću da spavamo, a oni odlaze na drugo mjesto da spavaju. Željko u kućer pored tora od ovaca, a Sloba u mali pomoćni objekat pored kuće. Nismo vjerovali svojim očima da postoje takvi ljudi, koji su bez trunke razmišljanja ostavili svoju kuću nama da odmorimo od puta a oni se snebivali u pomoćnim objektima. Veliku, ogromnu zahvalnost njima dugujemo”, ističu oni i prenose riječi Željka da mnoge tuda put nanosi i naše ljude i strance i da su uvijek prema svima isti.
Svanula je i nedjelja, ustali su odmorni iz udobnih kreveta, pozdravili se sa Janjuševićima.
“Sloba nam stavlja bombone u džepove, uzmite, trebaće vam snage”, prisjećaju se zahvalni.
“Penjemo se na Krnovo, ćutimo svi, samo mislimo o tome koliko su Željko i Sloba dobri ljudi. Izdižu na katun ljeti i umjesto da mi njima nešto poklonimo jer idemo u grad a oni ostaju tu, oni nama pune džepove.. Preko idiličnog Krnova, našu odsutnost i opijenost ambijentom i vjetrenjačama prekida buka i krupni lavež psa koji je nekako preskočio ogradu i počeo da trči za nama.”
Čini se da je ovoj družini, do tad zanijemljeloj od zahvalnosti i dobrote, prošlo kroz glavu da im je sreća okrenula leđa i da stiže novi problem, bukvalno težak na desetine kilograma…
“Prizor nimalo ugodan, instiktivno počeli smo da jurimo biciklima, ali vidimo da Ljubovo biciklo ne moze ići tim tempom, usporavamo. Posle nekih kilometar Ljubo potpuno staje, Filip i on, guma mu je pukla prilikom jurnjave, a i mi sa njima, to je što je. Zauzeli odbrambeni stav, čekamo napad Šarplaninca. Pas je prišao, staje i počinje da skakuće veselo oko nas.”, prisjećaju se oni.
Ispostavilo se da je krupnoj šapi falilo društva i potvrdilo još jednom da sreća prati hrabre, jer je to bio sada njihov čuvar.
“Nijesmo mogli vjerovati. Brzo smo od neprijatelja dobili vjernog saputnika. Nastavljamo dalje, pas trči za nama kao da i on želi da ostvari naš cilj. Na raskrsnici koja spaja makadamski put i asfaltni, sa obližnjeg katuna trči prema nama čopor pasa, opet smo u problemu. Al naš novi prijatelj tada stupa na scenu i počinje borbu sa nekoliko pasa među njima i sa povećim šarplanincem. Ne znamo kako da reagujemo da odbranimo našeg zaštitnika. Psi su se povukli i naš saputnik izlazi kao pobjednik. Spuštamo se asfaltom niz Krnovo a naš drug ostaje tu, ne želi put Nikšića, ipak je ovo njegova teritorija”, zaključuju sa sjetom i dubokim poštovanjem dio sage o svom četvoronožnom prijatelju.
Nastavili su ka Nikšiću i do istog brzo stigli. Volja, vjera i snaga su u mladosti svakim svitanjem veće, posebno ako se ima cilj.
“Teren nam je išao na ruku. Od Ozrinića morali smo preskočiti brdo Kunak, bilo je dosta vruće, asvalt se ugrijao, ali kad smo ugledali Ostroške grede, sve je bilo drugačije. Taj nalet snage i emocija ne možemo opisati. Kod Donjeg Manastira nas čeka društvo i zajedno idemo ka Gornjem Manastiru. Mladen vozi biciklo, kaže ne osjeća noge i koljena ali ne može da stane, jednostavno neka ga sila vuče”.
“Svako od nas je imao lične motive, a nikako političke. Jedno smo saglasni: Najbolji ljudi žive na planini!”, poručuju mladići.