U analima bjelopoljskog asfalta, tamo gdje se čuvaju uspomene na prve mirise benzina i škripu guma, ime Pera Radovića zauzima posebno mjesto. Bilo je to vrijeme sedamdesetih godina prošlog vijeka – doba kada posjedovati vozačku dozvolu nije bila samo potreba, već statusni simbol, a put do nje vodio je preko legendarne „Zastave 750“, popularnog Fiće.
Jedna škola i jedan čovjek
Tada nije bilo izbora između desetina auto-škola. Postojalo je samo AMD (Auto-moto društvo), a Pero je bio jedan od onih instruktora čija se riječ slušala sa strahopoštovanjem. Dok su današnji automobili puni senzora, serva i klima-uređaja, Perov Fićo bio je „sirova“ mehanika. Svako kretanje uzbrdo, svako šaltanje brzina i svako kočenje zahtijevalo je istinski osjećaj, sluh za motor i snagu u rukama.
Bez poligona, ali sa srcem
Pero se sa sjetom prisjeća da tadašnjim kandidatima put nije bio „osvijetljen“ modernom signalizacijom. Nije bilo kružnih tokova, blještavih semafora niti iscrtanih poligona sa garažama. Učila se „živa vožnja“. Raskrsnice su bile komplikovane na svoj način, a snalaženje u saobraćaju zavisilo je isključivo od oka vozača i instrukcija koje je Pero smireno davao sa suvozačevog sjedišta.
Instruktor koji je bio i psiholog
Najteži dio posla nije bio naučiti nekoga da okrene volan, već savladati ljudski strah. Pero pamti dlanove koji se znoje, noge koje podrhtavaju na kvačilu i grčevito držanje volana onih koji su prvi put sjeli u „mašinu“.
„Gledao sam da ih opustim. Malo šale, koja topla riječ i nakon par časova trema bi nestala, a kandidat bi počeo da vlada vozilom,“ prisjeća se ovaj doajen bjelopoljskih ulica.
Bilo je, naravno, i onih koji su „zanat“ krali krišom prije škole, pa je sa njima bilo lakše, ali Pero je s ponosom izvodio na put svakoga ko je imao želju da nauči.
Zasluženi mir legende
Danas, decenijama kasnije, Pero Radović uživa u penzionerskim danima. Njegov Fićo, baš kao i on, odmara od buke motora, ali sjećanja ne blijede. Svaki put kada prođe gradom i sretne nekadašnjeg učenika – a danas možda iskusnog vozača kamiona ili porodičnog čovjeka – osmijeh i pozdrav podsjete ga na to da znanje koje je prenio nikada ne zastarijeva.
Svijet se promijenio, automobili su postali brži, a obuka lakša, ali duh onog vremena i miris Perovog Fiće ostaju upisani u istoriju bjelopoljskih drumova kao podsjetnik na eru kada se vozačka dozvola zarađivala srcem i vještinom.
Izvor: Bjelopoljci nekad i sad
Autor: Aco Marković
*Sponzor teksta Merkator
Povezani članci
BJELOPOLJSKI GRADSKI HOR OSVOJIO BRONZANU MEDALJU NA SVJETSKOM FESTIVALU U SOLUNU
BIJELO POLJE: STIGLI PRVI METRI ASFALTA NA PUTU KOVREN – GORICE
DJECA KOJA ZNAJU POMOĆI MIJENJAJU SVIJET