OTMICA U ŠTRPCIMA: SKRAJNUTI ZLOČIN KOJI SE TRI DECENIJE PREĆUTKUJE

OTMICA U ŠTRPCIMA: SKRAJNUTI ZLOČIN KOJI SE TRI DECENIJE PREĆUTKUJE

Bjelopoljac Demir Ličina oca pamti vrlo malo, kao kroz maglu.

Imao je tri godine kada je Iljaz Ličina, tadašnji radnik građevinskog preduzeća „Ratko Mitrović” otet i ubijen, kako se ispostavilo, zbog bošnjačke nacionalnosti.

On je jedan od 20 žrtava koje su 27. februara 1993. naoružani pripadnici specijalne jedinice „Osvetnici” Vojske Republike Srpske, pod komandom Milana Lukića, izveli iz voza na pruzi Beograd-Bar, oteli, a zatim mučili i ubili.

Za mnoge u vozu 671 bila je poslednja stanica – Štrpci.

„Njihov jedini grijeh je bilo ime, čak ni prezime.

„Imali su označena imena i zbog toga su pobijeni”. Kaže Demir Ličina za BBC na srpskom.

Zajedno sa Demirovim ocem, ubijeni su i Esad Kapetanović, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić, Tomo Buzov i jedna nepoznata osoba.

Šta se dogodilo?

Svi ubijeni su u subotu, 27. februara 1993. ujutro u 10 sati krenuli sa glavne željezničke stanice u Beogradu.

Bili su putnici i radnici koji su se slučajno našli na pogrešnom mjestu.

Demirov otac je tog dana išao u Beograd po platu i da odnese doznake za bolovanje u firmu.

Po svedočenjima, već na Novom Beogradu su putnici voza legitimisani, navodno su nadležni jurili švercere, a u stvari su prvi put na voznim kartama upisivana imena putnika.

Posle Užica, na stanici Štrpci sačekali su ih naoružani pripadnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske.

Oni sa bošnjačkim imenima izvedeni su napolje i odvedeni vojnim kamionom dalje ka mestu Prelovo.

Grupu otetih, vojnici su dovezli do osnovne škole u Prelovu, zatim isterali iz kamiona. A potom ih udarajući nogama, rukama i kundacima pušaka primorali da uđu u fiskulturnu salu škole.

Tamo su pripadnici grupe nastavili da ih udaraju po svim dijelovima tijela više od sat vremena, nanoseći im brojne tjelesne povrede, navodi se u optužnici srpskog Tužilaštva za ratne zločine.

Pronađeni posmrtni ostaci samo četvorice

Do sada su pronađeni posmrtni ostaci četiri žrtve, među kojima je Demirov otac.

Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. u selu Sjedača na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. Dok se za ostalim telima i dalje traga.

Svaka porodica je prethodno davala DNK uzorke, kako bi se stradali identifikovali.

„Pravo da vam kažem, taj osećaj, ja to riječima ne mogu da opišem.

„U jednom trenutku možda sreća što su pronađeni, a drugo… ne znam kako bih vam to objasnio”, zastajkujući opisuje Ličina.

Otac mu je sahranjen u porodičnoj grobnici u Lozni kod Bijelog Polja u Crnoj Gori.

U međuvremenu, koje je trajalo gotovo dve decenije, dobijali su različite dezinformacije o tome gdje se otac nalazi. Kako je navodno živ i da će ga razmijeniti sa drugim zarobljenicima.

Kada je otet i ubijen, iza njega su ostali supruga domaćica i četvoro djece, koji su jedva sklapali kraj s krajem.

Kuća u selu koju je započeo ostala je nedovršena.

Kada je, mnogo godina kasnije, Iljazova udovica od firme „Ratko Mitrović”, dobila rešenje o porodičnoj penziji na njemu je kao razlog sticanja pisalo „povreda na radu”, navodi sin jedan od birokratskih paradoksa.

Socijalna pomoć koju su dobijali bila je premala, pomagali su prijatelji i familija i, da su živjeli u gradu, verovatno bi „umrli od gladi”, ističe Ličina.

Ovaj 33-godišnjak je pravnik zaposlen u upravi policije u Bijelom Polju.

„Odrastanje bez roditelja je teško samo po sebi, odrastanje bez roditelja koji je ovako stradao je beleg za cio život”. Kaže on.

Porodice žrtva išle su i na razgovore sa različitim političkim predstavnicima. Ali su gotovo svi pokazali odsustvo brige.

„Kasnije se ispostavilo da su predstavnici državnih vlasti lagali porodice.

„Tadašnji predsednik Slobodan Milošević je rekao da ‘će prevrnuti nebo i zemlju da nađe otete u Štrpcima, međutim, lagao je”, kaže Ličina, dodajući da su formirane razne komisije, ali bez mnogo efekta.

Na prve sastanke sa tadašnjim crnogorskim predsednikom Momirom Bulatovićem 1994, Demira su kao dijete nosili na rukama. A nedavno je on bio jedan od inicijatora rezolucije koju je predložio Skupštini Crne Gore na usvajanje.

Još nije stigla na dnevni red parlamenta.

Država je odgovorna za ovaj zločin, smatra Demir Ličina, jer je znala da se nešto planira, a ništa nije preduzela da se to spriječi.

„Ako se zna da je postojala takva informacija mjesec dana prije otmice, onda to meni sa ove vremenske distance govori da je to bio dobro osmišljen državni zločin”. Napominje on.

Za ovaj zločin je pred sudom u Bijelom Polju 2002. Osuđen Nebojša Ranisavljević na kaznu zatvora od 15 godina. Koju je u međuvremenu odslužio.

Nebriga za porodice

Porodice žrtava u Srbiji i Crnoj Gori nisu mogle da dobiju status porodica civilnih žrtava rata jer zakon propisuje da moraju nastradati od „delovanja neprijateljske vojske”.

„Ovo se ne smatra neprijateljskom vojskom jer Srbija nije bila u ratu sa Republikom Srpskom, a ja mislim da to meni nisu prijatelji”. Kaže Ličina.

Tako je, smatra, država nebrigom dodatno ugrozila porodice koje su bile puštene da se same bore i većina ih i danas živi u veoma teškim uslovima.

Državi je, kaže, uvijek bila važnija forma od suštine, pa tako pet godina oca nisu mogli ni proglasiti za umrlo lice, dok nije prošao zakonski rok od trenutka nestanka.

„Zakon se primenjuje kad treba da se porodicama oteža položaj, a kada treba da im se olakša – treba da se čeka možda još 30 godina”. Dodaje on.

Izvor: Vijest