OD KĆERKE GASTARBAJTERA DO TOP ADVOKATICE U NJEMAČKOJ: NELA SOFTIĆ MEĐU ELITOM NJEMAČKOG PRAVOSUĐA

Sve je počelo 1970. godine, kada su njeni roditelji iz Crne Gore, u potrazi za sigurnijim i boljim životom, stigli u Njemačku kao dio velike generacije gastarbajtera. Šest godina kasnije, u toj zemlji rođena je Nela Softić, koja će odrastajući između dva svijeta – porodičnih vrijednosti i zapadnog sistema – izgraditi put koji je danas svrstava među najuspješnije advokate u Njemačkoj.

Danas uspješna advokatica u Minhenu, Nela Softić iza sebe ima put obilježen odricanjem, upornošću i stalnim dokazivanjem u sredini gdje se greške ne praštaju.

Između dva svijeta, onog koji su joj roditelji ponijeli iz Crne Gore i onog u kojem je odrasla u Njemačkoj, izgradila je životnu i

profesionalnu priču vrijednu divljenja. Njena priča počinje mnogo prije njenog rođenja – ljubavlju dvoje mladih ljudi koji su, uprkos protivljenju porodice i teškim okolnostima, krenuli u neizvjesnost gastarbajterskog života, ostavljajući joj u nasljeđe snagu, disciplinu i osjećaj pripadnosti koji je i danas oblikuju.

Nela Softić je duže od 20 godina advokatica koja živi i radi u Minhenu, u Njemačkoj.

Njeni roditelji, otac Rasim Softić iz Pljevalja i majka Anka, rođena Marojević, iz Rudog Polja kod Nikšića, upoznali su se kada je ona imala samo 16, a on 28 godina. Bila je to ljubav na prvi pogled, iako su im roditelji bili protiv veze. Posebno su se protivili njeni otac i majka, koji su imali devetoro djece, jer su smatrali da je isuviše mlada za brak i da treba prvo da završi školu. Uprkos svemu, oni su se vjenčali i 1969. godine dobili sina Alena.

“U to vrijeme njemačka vlada je tražila radnike iz Jugoslavije, davala i premije. Moj otac je bio vodoinstalater i 1970. su došli u gradić Valdsut, na granici sa Švajcarskom. Otac je počeo da radi, a majka je održavala domaćinstvo i podizala Alena. Nije im bilo lako… Ja sam se rodila 1976, a 1983. sestra Džemila”, kaže Nela Softić za Portal Revije Fokus.

Nela je u Njemačkoj odrastala i školovala se.

Djetinjstvo i odrastanje pamti po

tradicionalnom načinu života i vaspitanja koje su roditelji nastojali da zadrže, a sa druge strane je svakodnevno bila sa djecom koja su živjela život “na njemački način” – uz veću slobodu, drugačiji način razmišljanja, drugačiji odnos sa roditeljima, drugačiji pogled na sve. Svakodnevno je bila između dva svijeta – porodičnog i onog koji je bio potpuno suprotan svim vrijednostima na kojima su ih roditelji vaspitavali.

Uprkos teškom adaptiranju na zapadni sistem, Nela je od malena bila vrijedna pa je osnovnu školu završila kao veoma dobar đak i stekla pravo da pohađa tamošnju gimnaziju.

“Bila sam prvo dijete iz Jugoslavije, odnosno prvo dijete stranaca koje je učilo u toj gimnaziji. Sve su bili njemački đaci. Nije bilo lako – profesori su bili podijeljeni, jedni su me podržavali, a drugi nisu. Uprkos svemu učila sam dobro i to školovanje mi je otvorilo put za dalje uspjehe”.

Sve to vrijeme njen otac je radio i stvarao koliko je mogao, a majka je, kao većina žena u Crnoj Gori u to vrijeme, vodila računa o svemu – kako da od njegove zarade plati stan, režije, šta svakog dana da spremi porodici za ručak, da svi idu na posao i u školu čisti, opeglani, da u kući ne fali ništa…

“Sama činjenica da smo i rođeni i živjeli u Njemačkoj značila je da se, htjeli ili ne, prilagođavamo Njemcima, što je donekle remetilo roditeljske planove. Tako su nam, na primjer, branili izlaske, tek sa 16-17 godina kada bi došli u Crnu Goru izašli bi na korzo, a naše želje su bile potpuno drugačije… Tata i majka su imali veliku želju da se vrate u Crnu Goru, ali su odustali, svjesni da im se djeca koja se školuju u Njemačkoj ne bi baš najbolje snašla u Jugoslaviji“, priča Nela.

Za nju je, kao djevojku, taj period života bio veoma težak.

“Bila sam mlada, nisam shvatala da su roditelji htjeli da nas zaštite, da su bili nesigurni u tuđoj zemlji, da su činili sve za naše dobro. Sada sve shvatam. Alen, Džemila i ja smo u Njemačkoj sve učili kao da živimo u Crnoj Gori – i da spremamo, i da čistimo, i da kuvamo, nas dvije da šijemo… Spremali su nas za život kao da smo u Crnoj Gori. Pripremali nas da budemo nezavisni. To mi je kasnije dalo veliku snagu i nezavisnost. Sada mog sina učim sličnim stvarima, ne na isti način, ali da bude nezavisan i da se osposobljava da jednog dana bude samostalan i da ne zavisi ni od koga”.

Kada je završila gimnaziju, Nela je željela da studira novinarstvo, ali je mogla da studira samo na privatnom fakultetu, što u tom trenutku nije mogla.

“Porodica mi je govorila da studiram jezike, jer sam već govorila njemački, francuski i engleski, ali to mi je bilo dosadno. Slučajno sam upisala pravo, jer mi je bilo bitno samo da nešto upišem i da ne gubim vrijeme. Međutim, na prvoj godini fakulteta odmah sam otkrila da je to vrlo zanimljiva oblast i da imam talenat za tu oblast, a ocjene su mi bile odlične. Da biste bili

advokat u Njemačkoj morate da studirate najmanje sedam godina. Ja sam završila za šest i po, a normalno je studirati i po osam-devet godina. Studirala sam u Augsburgu, a onda sam pri kraju prešla u Minhen i diplomirala. Za sve to vrijeme sam radila, finansirala studije, plaćala stan, komunalije, hranu i sve ostalo što je trebalo. Poslije diplomiranja brzo sam se zaposlila u jednoj konsultantskoj firmi gdje sam puno naučila. Odmah su me ‘bacili u vatru’ jer sam imala predmete koji su bili vezani za velike firme, pa sam morala da učim kako da razgovaram, diskutujem, kako da se ponašam u konfliktnim situacijama… To mi je bila velika škola. Tada sam se oslobodila i shvatila da nemam razloga ni od koga da se bojim, da smo svi ljudi. Nakon nedjelju dana vlasnik firme mi je rekao da ću imati raspravu sa glavnim pravnikom jedne velike firme u Njemačkoj. Nedjelju dana sam se spremala za raspravu, čini mi se da nisam spavala, jer je čovjek protiv koga sam imala parnicu bio puno stariji i iskusniji. Uspješno sam odradila sve i to mi je bila škola, što se tiče advokature, za cio život”.

Nela se u međuvremenu udala za Njemca Maksimiliana i dobili su sina Samuela Maksimiliana Alena. Njen suprug je između ostalog, član njemačke nacionalne ekipe u

golfu.

Prije pet godina je otvorila kancelariju sa dva partnera. Ona je u Minhenu, a njih dvoje u Visbadenu.

Prije pet godina je otvorila kancelariju sa dva partnera. Ona je u Minhenu, a njih dvoje u Visbadenu.

“Samuel ima devet godina, puno puta smo bili u Crnoj Gori i redovno dolazimo. Trudim se da ima osjećaj za Crnu Goru, da je voli, kao što je volim ja i da dolazimo, kao što sam išla sa mojim roditeljima, svakog ljeta. On mnogo voli Crnu Goru i to mi je toliko milo da ima vezu sa zemljom mojih roditelja. Toliko želim da to osjeti”.

Nela Softić je advokatica u zemlji u kojoj je konkurencija po pitanju te profesije ogromna – u Njemačkoj ima čak oko 170.000 advokata.”U Berlinu, Minhenu i Frankfurtu su glavne adrese za advokate. Ako prođete Minhenom, na svakoj trećoj ili četvrtoj kući vidjećete advokatske kancelarije. Počela sam bez ikakve veze i za mene je uspjeh bio što sam mogla da platim svoj stan, komunalije, hranu i ostalo što je trebalo. Sada, u našoj kancelariji, pored nas troje, ima još 14 ljudi koji dobijaju platu od nas. A do kraja godine planiramo da nas bude 25-26. Za sada bih rekla da smo veoma uspješni”, skromno kaže Nela, koja je nedavno dobila veliko priznanje od magazina

Wirtschafts Woche.

“Wirtschafts Woche je jedan od najuglednijih poslovnih magazina u Njemačkoj, koji svake godine objavljuje pregled vodećih advokata u različitim pravnim oblastima. Izbor se vrši na osnovu preporuka iz struke i profesionalne reputacije. Uvrštena sam među TOP advokate za radno pravo za 2026. godinu”, kaže skromno Nela.

Nela ima brojne hobije, a među njima posebno mjesto zauzima slikarstvo, koje doživljava kao prostor potpune slobode i izraza. Najviše je privlači apstrakcija, kroz koju prenosi emocije i lične doživljaje.

,,Samouka sam i volim da slikam na velikim platnima. Imala sam i samostalnu izložbu na kojoj sam prodala sve slike”, kaže ona.

Njen atelje nalazi se u porodičnoj kući, ali zbog brojnih poslovnih obaveza danas ima sve manje vremena da se posveti ovoj strasti. Ipak, umjetnost ostaje važan dio njenog života.

Dio njenih radova može se pogledati i na njenom sajtu nela-art.de

Na odrastanje u Njemačkoj i svoje crnogorsko porijeklo gleda kao na blagoslov.

“Mi smo odrasli uz dva jezika, dvije kulture, što je mnogo vrijedno u životu, a zahvaljujući roditeljima kao da smo odrastali na dvije planete. Želim da Samuel osjeti da je srećan, pokušavam da mu pomognem da prevaziđe neke svoje strahove, da nauči da je to moguće, i važno mi je da nauči da poštuje male, sitne stvari u životu. Puno smo u prirodi, uživamo u svim momentima odrastanja, učim ga da uživa u vrijednim, nematerijalnim stvarima, a ne u parama i garderobi”, kaže Nela.

Dodaje i da ima principe u vaspitanju kojih se pridržava.

“Odrasla sam uz želje koje nisam mogla da ostvarim. Samuel može da odrasta drugačije, jer smo finansijski stabilni i mogu mu kupiti štošta, ali neću jer moram da ga naučim da cijeni sve. On voli da čita knjige, obožava sport, voli umjetnost, životinje, pažljiv je… Trudiću se da bude srećan i zadovoljan čovjek, a da mu pritom ne ispunjavamo sve želje, jer mora da se potrudi da zaradi”.

Nela u Crnu Goru dolazi dva puta godišnje, a voljela bi, kada bi mogla, da dođe češće, jer joj zemlja porijekla nedostaje.

“To mi je kao domovina i uživam kada dođem… Dolazila sam i sa suprugovom majkom, prošle godine sa najboljom prijateljicom iz Njemačke i pokazala joj sve što sam mogla za tih nekoliko dana koliko smo provele u Crnoj Gori. Kada dođem, posjetim ujaka i tetke sa majčine strane ili očevu familiju u Pljevljima… Gdje god da odem, osjećam snažnu pripadnost Crnoj Gori. Odatle su roditelji krenuli u neizvjesnost i upravo zahvaljujući njima Crna Gora će u našim srcima uvijek biti naša druga domovina kojoj se vraćamo kada god možemo”, kaže Nela

Softić.

Izvor: Fokus press

Svetlana Peruničić