U OSMOJ DECENIJI OSVAJA EVROPSKE PLANINSKE VRHOVE: S EKSPEDICIJOM OD 26 PLANINARA POPEO SE NA VISOKE TATRE

Planinar, rekreativac i entuzijast Momir Pejović iz Nikšića, u osmoj deceniji života, nedavno je zabilježio još jedna uspon na evopski vrh od preko 2.000 metara.

Sa ekspedicijom od 26 planinara Pejović se popeo na Visoke Tatre, na granici između Slovačke i Poljske.

– Sa ekspedicijom SPK “Montenegro Guidi” iz Podgorice, popeo sam Visoke Tatre. Vodiči su nam bili iskusni planinari Danilo Ivanović i Ivan Mijović. Visoke Tatre su jedinstvene po svojim prirodnim ljepotama, bioraznolikosti i položaju. Bio sam, tačnije još uvijek sam, očaran ljepotom ovog graničnog kraja Slovačke i Poljske. Jedno od takvih mjesta je Risi masiv, u samom srcu Tatri sa stazom koja pravi najbolji presjek svega onoga što Tatre imaju da ponude. Slovački Risi visok je 2.503, Poljski Risi 2.499 metara nadmorske visine – kaže Pejović, koji je član SPK “Piva” Plužine. On je zahvalio predsjedniku Opštine Plužine Slobodanu Delići, koji je pomogao ovu ekspediciju na Visoke Tatre.

Pejović kaže da se planinarenjem počeo baviti tek kada je otišao u penziju. Od tada pa do danas, kako navodi, svaki slobodan trenutak iskoristi za boravak u prirodi. Koliko je ovaj penzioner i u 74. godini u dobroj formi, govori i činjenica da je prošle godine osvojio Olimp. Prije Olimpa popeo se i na najviši vrh Balkana – Musalu (2.925 m), što je podvig kojim se mogu pohvaliti samo rijetki u osmoj deceniji života.

– Volim zaista biti u prirodi, a to bih preporučio i mlađim generacijama. Osim što priroda i rekreacija dobro djeluju na naše zdravlje, čine nas i mirnijima i sretnijima – ističe Pejović.

U razgovoru za “Dan” kaže da uspon na zahtjevne vrhove u njegovim godinama ne smatra nečim posebnim, jer je planinarenje postalo dio njegova života.

– Kada sam otišao u penziju trebala mi je neka zanimacija i počeo sam planinariti. Ne znam da odustanem. Važno je samo da krenem, na kraju uvijek stignem – kaže Pejović koji je bio metalostrugar u fabrikama “Metalac” i “Radvent”, gdje su ga kolege opisivale kao vrsnog majstora.

– Osvajanje planinskog vrha je erupcija ponosa, veselja. Penjanje, znoj, napor, ali i ne mala radost. Kada nešto zacrtam to moram ostvariti – kaže Pejović sa skromnim osmijehom koji otkriva više nego riječi.

Ta spona čovjeka sa prirodom koja se, kako kaže, nosi duboko u sebi i koju čovjek nekada ne može ni objasniti, stalno ga drži vezanog za planinu.

– Jednostavno, kao da ste svoji na svome, prosto uživate – kaže Pejović.

Ljubav prema planini, vjeruje, ponio je iz rodnog Miljkovca, u opštini Plužine. Ipak, životne obaveze – posao, škola, porodica – tu ljubav su dugo potisnule.

– Druženje, svjež vazduh, mirisi, zvukovi… Ljubav je ponovo rođena. Počeo sam da “skupljam” vrhove u planinarskom dnevniku. Bez planinarenja više ne mogu. To me opušta, puni baterije. Da mogu, svaki vikend bio bih u šumi i na planini. U planini ima napora, ali to se lako podnosi kada volite to što radite. Ljubav vam daje snagu da izdržite i onda kad nije lako – priča Pejović za “Dan” i dodaje da ima sreću da je u dobroj fizičkoj kondiciji i da nema problema s disanjem na velikim visinama. Krase ga mladalački izgled i vitalnost.

Izvor: Dan