Vijesti iz Bijelog Polja

MLADA BJELOPOLJKA KATARINA MILIĆEVIĆ: SPORTISTI IZ PORAZA NAJVIŠE UČE

Bjelopoljka Katarina Milićević jedna je od najzapaženijih mladih džudistkinja u regionu, takmičarka koja svojim nastupima i pristupom sportu privlači pažnju.

U razgovoru za naš portal otkriva kada je počela da trenira, kako nosi pritisak, šta je najviše oblikovalo njen sportski put i gdje vidi sebe u godinama koje dolaze.

Iako mnogi sportisti svoje prve korake naprave planirano, kod Katarine je sve došlo prirodno — jednostavno, spontano i brzo.

„Počela sam sa oko 6–7 godina. Ideja je uglavnom došla spontano, a i roditelji su mislili da bi mi sport koji razvija samopouzdanje i kontrolu bio odličan. Otišla sam na probni trening i odmah ostala.“

Džudo je i dalje često posmatran kao sport rezervisan za dječake, ali Katarina je kroz svoj rad promenila mnogo takvih percepcija.

„Reakcije su bile pomiješane. Većina ljudi je bila podrška, ali je bilo i onih koji su se čudili što biram ‘muški sport’. Vremenom su svi shvatili da je džudo jednako za djevojčice i za dječake i da su rezultati najbolji odgovor.“

Svaki sportista zna da velike rezultate ne nose samo treninzi, već i ljudi koji stoje iza njega.

„Najveća podrška mi je porodica — oni su tu i kada pobjeđujem i kada stvari ne idu idealno. Uz njih bih izdvojila trenera i cijeli klub, koji su mi pomogli da postanem bolja i kao sportista i kao osoba.“

U vrhunskom sportu očekivanja rastu, ali Katarina je naučila da se fokusira na prave stvari.

„Iskreno nije uvijek lako. Najvažnije je dobro planiranje. Zajedno sa trenerom biram takmičenja i vrijeme priprema. Trudim se da ne razmišljam o pritisku već o tome da dam sve od sebe u svakoj borbi. Fokusiram se na svoj napredak, a rezultati dođu kao posljedica.“

Džudo klub Favorit postao je njeno sportsko okruženje, mjesto gdje je sazrela i kao sportista i kao ličnost.

„Džudo klub Favorit mi znači mnogo jer je to okruženje u kojem sam se najviše razvila kao takmičarka. U klubu imam izuzetnu podršku, kvalitetne sparing partnere i trenere koji prate svaki moj korak. Atmosfera je radna, ali i prijateljska, što mi pomaže da se osjećam sigurno i motivisano. Upravo u tom okruženju sam napravila najveće iskorake, sazrela u svom stilu borbe i počela da ostvarujem rezultate na višem nivou.“

Iza nje su brojna takmičenja, ali jedno se izdvaja po posebnoj energiji i vrijednosti.

„Izdvojila bih Prvenstvo Balkana za mlađe seniore u Tirani, gdje sam u ekipnoj konkurenciji osvojila 1. mjesto. To mi je posebno drago takmičenje jer je bilo zahtjevno i atmosfera je bila jaka. Taj rezultat mi je pokazao koliko sam napredovala i koliko timska energija može da podigne svakog takmičara.“

Pobjede su lijepe, ali iz poraza sportisti najviše uče.

„Najviše me uglavnom obezhrabri poraz ili osjećaj da je neka sudijska odluka bila nepravedna. To zna da bude težak trenutak, jer uložiš puno truda i očekuješ da se sve vidi na tatamiju. Ipak, takve situacije prevazilazim kroz razgovor sa trenerom — on mi pomogne da sagledam stvari realno, da izvučem pouku i da se fokusiram na ono što mogu da kontrolišem. Nakon toga se vraćam na trening još intenzivnije i jače, sa dodatnom motivacijom da napredujem.“

Pripreme postaju ozbiljnije kako ciljevi rastu — i fizički i mentalno.

„Pripreme postaju intenzivnije — više tehničkih treninga, više borbi, ali i dosta oporavka. Obično imam malu rutinu prije borbi: slušam muziku koja me smiruje i mentalno prolazim kroz svoje tehnike. To mi pomaže da ostanem fokusirana.“

U savremenom sportu, mentalna snaga je jednako važna kao i fizička spremnost — a Katarina to dobro zna.

„Psihička priprema mi je možda čak i jednako važna kao fizička. Radim na samopouzdanju tako što analiziram svoje borbe, učim iz svake i stalno se podsjećam koliko sam napredovala. Koristim i tehnike disanja da ostanem smirena u važnim trenucima. Mnogo mi znači i to što znam koliko sam naporno trenirala — ta svijest mi daje dodatnu sigurnost i osjećaj da sam spremna da se borim do kraja.“

Veliki treninzi nose i određena odricanja, ali Katarina to vidi sasvim prirodno.

„Nekad jeste teško, ali navikla sam da dobro organizujem vrijeme. Ponekad propustim druženja ili izlaske, ali ne doživljavam to kao žrtvu već sam jednostavno izabrala put koji volim. Kad god mogu, nađem vrijeme i za prijatelje i odmor.“

Ambicija joj ne nedostaje, ali ostaje čvrsto na zemlji — svjesna da se sve gradi korak po korak.

„Želim da nastavim da napredujem, da se takmičim na sve jačim međunarodnim turnirima i da ostvarim stabilne rezultate na evropskom i svjetskom nivou. Imam cilj da jednog dana predstavljam svoju zemlju na najvećim takmičenjima i vjerujem da korak po korak mogu do toga.“

*Sponzor teksta butici Barbosa