Kad zatvorim oči, još uvijek vidim onu staru učionicu. Miris drveta, školske krede i onaj specifičan miris starog papira iz bukvara – to je miris mog djetinjstva. Sedamdesete godine nisu bile samo vrijeme, bile su stanje duha.
U uglu učionice, kao kakav počasni gost, stajala je velika računaljka. Sto kuglica, crno-bijelih, poređanih na metalnim žicama. Koliko smo samo puta, dok učitelj okrene leđa da napiše zadatak na zelenoj tabli, prstima pomjerali te kuglice, učeći se prvim brojevima, a zapravo maštajući o odmoru. Ta tabla je bila naš svijet – na njoj se pisalo kredom, brisalo vlažnim sunđerom koji bi ostavljao tragove po prstima, a mi smo u tim bijelim tragovima vidjeli početak svog znanja.
Vremena su bila jednostavna, a mi smo bili bogati. Nije bilo mobilnih telefona da nam odvlače pažnju, pa smo jedni druge gledali u oči. U torbi, često onoj kožnoj, mirisao je sendvič umotan u masni papir, ili pokoja bombona koju bismo pažljivo čuvali da podijelimo sa najboljim drugom ili drugaricom. To dijeljenje užine nije bilo samo hranjenje, bilo je to naše prvo razumijevanje drugarstva.
Fizičko vaspitanje je bilo praznik. Učitelj nas postroji, a mi, puni energije, jedva čekamo da krene igra. “Eleške-beleške”, jurcanje po dvorištu, vriska i smijeh koji je odzvanjao do obližnjih ulica. A praznici? Praznici su značili šetnju. Išli smo na obližnje proplanke, na livade oko Bijelog Polja, gdje smo brali cvijeće čija imena tada nismo znali, ali smo znali da su najljepši ukras za našu učiteljicu ili mamu.
Ipak, bilo je to vrijeme kada se učitelj poštovao. Postojalo je ono zdravo strahopoštovanje. Znalo se šta znači red. Ako pjesmica nije naučena, prutić je bio tu da nas podsjeti na obavezu. Možda je zaboljelo po dlanovima, ali nas je naučilo da se do znanja i poštovanja dolazi trudom. I danas, kad se sjetim tog prutića, ne osjećam ljutnju, već zahvalnost – bila je to lekcija o odgovornosti koju smo nosili kroz cijeli život.
Često pomislim na one sendviče koje smo zaboravljali u torbama, pa ih uveče, kad se vratimo kući, pronalazili – kao podsjetnik na jedan bezbrižan dan pun igre. Ta škola nije bila samo zgrada; bila je naša druga kuća, mjesto gdje su se kalili karakteri i gdje su rođena prijateljstva koja, evo, traju i decenijama kasnije.
Eh, ta divna vremena… Kada je život stao u jednu učionicu, a sreća u jedan običan, podijeljen obrok.
Izvor: Bjelopoljci nekad I sad
Autor: Aco Marković
*Sponzor teksta Bravera City park
Povezani članci
TERETNO VOZILO SE ZAPALILO U VOŽNJI NA PUTU BIJELO POLJE – RIBAREVINE
ODBORNICI LOKALNOG PARLAMENTA U BIJELOM POLJU USVOJILI ZAVRŠNI BUDŽET ZA PROŠLU GODINU
BORIS RAIČEVIĆ I NOVAK SLAVKOVIĆ FINALISTI OTVORENOG PRVENSTVA BIJELOG POLJA