MARIJANA CVIJOVIĆ: LJUDI SVE ČEŠĆE TRAŽE POMOĆ, ALI IM JE SVE TEŽE DA OSTVARE BLISKOST

MARIJANA CVIJOVIĆ: LJUDI SVE ČEŠĆE TRAŽE POMOĆ, ALI IM JE SVE TEŽE DA OSTVARE BLISKOST

Bjelopoljka Marijana Cvijović odlučila je da svoj profesionalni put posveti razumijevanju čovjekovog unutrašnjeg svijeta i pružanju podrške ljudima koji se suočavaju sa različitim psihološkim izazovima. Kao psihoterapeutkinja pod supervizijom i edukantkinja u PLK Centru u Beogradu. Kroz svoj rad nastoji da doprinese većem razumijevanju mentalnog zdravlja, ali i smanjenju stigme koja je i dalje prisutna, posebno u manjim sredinama.

Kako kaže, odluka da se posveti psihoterapiji nije došla naglo, već je bila rezultat dugogodišnjeg interesovanja za unutrašnji svijet čovjeka.

„Svoju psihoterapijsku edukaciju sam započela relativno kasno, sa svojih 26, 27 godina. Prije toga sam završila Filološki fakultet, smjer prevodilaštvo, i stekla znanje prevodioca za engleski jezik. Jezici su me oduvijek zanimali, pa smatram da je taj izbor u tom trenutku bio ispravan za mene. Međutim, još kao student engleskog jezika pri Univerzitetu Crne Gore, primjećivala sam kod sebe želju za jednim dubljim razumijevanjem i sebe, a i ljudi oko sebe. Pa sam, zato, čitala. U jednom trenutku sam odlučila da svoje amatersko znanje o unutrašnjem životu čovjeka, koje sam sticala čitanjem, nadogradim, unaprijedim i formalizujem, zbog čega 2021. završavam propedevtiku, odnosno program „Osnovna psihoterapijska znanja“ pri Centru za psihoterapijske studije u Beogradu. To je bio moj ulaz u psihoterapijski svijet. Odmah nakon toga, 2022. godine sam upisala edukaciju iz konstruktivističke psihoterapije u PLK Centru u Beogradu. Odluka je došla nekako polako i tiho, nakon godina i godina zainteresovanosti za čovjekov psihički svijet, želje za razumijevanjem i za pomaganjem”, navodi Cvijović za VBP portal.

Govoreći o prvim iskustvima u radu sa klijentima, Cvijović kaže da je primijetila jednu važnu promjenu – ljudi su danas spremniji da potraže pomoć.

„Prijatno me je iznenadilo to što su ljudi danas spremniji da potraže pomoć. S druge strane, ono što nije bilo baš prijatno, a što me više zabrinjava nego iznenađuje, jeste to što je ljudima jako teško da se povežu sa drugim ljudima. Gubi se bliskost, ljudi se sve više udaljavaju jedni od drugih. A onda dođu na terapiju jer im je potreban prijatelj, jer nemaju bliskost i jer ne umiju da je ostvare”, dodaje sugrađanka.

Put do zvanja psihoterapeuta, objašnjava ona, dug je i zahtjevan, a podrazumijeva mnogo više od teorijskog znanja.

„Proces edukacije za psihoterapeuta je dugačak i zahtjevan. Ja sam nakon četiri godine edukacije položila ispit koji mi je omogućio da počnem da radim sa klijentima i počela sam da radim pod supervizijom. Još uvijek se edukujem u PLK Centru i imam otprilike još godinu dana edukacije, nakon čega ću moći da se upustim u proces sticanja zvanja psihoterapeuta. Ne smatram da će se moj proces edukacije završiti nakon sticanja tog zvanja. Naprotiv, mislim da je ovo jedno cjeloživotno učenje i da odgovoran psihoterapeut ima zadatak da konstantno nadograđuje i unapređuje svoje znanje”, ističe Marijana.

Psihoterapijski odnos, dodaje, podrazumijeva balans između empatije i profesionalne distance.

„Psihoterapijski odnos je jedan jako kompleksan odnos. I, naravno, on podrazumijeva i empatiju i izvjesnu dozu profesionalne distanciranosti, ako ćemo je tako nazvati. Ja bih rekla da taj odnos zahtijeva sposobnost da vi saosjećate sa osobom preko puta. Ali da ste istovremeno svjesni toga da procesi te osobe nisu vaši lični procesi“, dodaje ona.

Upravo zato, ističe, lični terapijski rad je obavezan dio edukacije svakog psihoterapeuta.

„Empatija ne podrazumijeva da ja gledam u neku osobu i vidim sebe, da ako je njoj jako teško, ja imam potrebu da je spasem i popravim. Naprotiv, empatija podrazumijeva da gledam u tu osobu i vidim nju onakvu kakva je, da razumijem njene teškoće i njene izazove, a da ne uplićem svoje lično u to. I ovo jeste jedan od najvećih izazova sa kojima se psihoterapeuti susreću”, kazala je Cvijović.

Jedan od najvećih izazova u ovom poslu je stalna potreba za ličnim preispitivanjem, dok je najveća satisfakcija vidjeti napredak klijenata. S druge strane, kako kaže, najviše je raduje trenutak kada klijenti počnu jasnije da vide sebe i svoje potrebe.

„Postoji mnogo stvari koje me raduju u ovom poslu, a naročito to kad vidim da ono što moji klijenti i ja radimo zajedno u psihoterapijskoj sobi ima smisla, da je napredak uočljiv, da ljudima biva bolje. A najveća satisfakcija mi je kad vidim da klijenti konačno mogu da čuju i vide sebe, kad postanu spremni da grade svoj život onako kako oni misle da treba, da prave svoje izbore i preuzimaju odgovornost za njih i kad im, na kraju, terapija više nije potrebna”, navodi sugrađanka.

Cvijović je nedavno u Bijelom Polju održala i interaktivno predavanje o anksioznosti u saradnji sa Centrom za kulturu „Vojislav Bulatović Strunjo“, sa ciljem da se pokrene otvoreniji razgovor o mentalnom zdravlju.

„U jednoj maloj sredini kao što je ova, stigma oko mentalnog zdravlja je i dalje visoka, a ja mislim da to treba mijenjati. Upravo to mi je i bila ideja kad sam počela da se dogovaram sa ljudima iz Centra za kulturu „Vojislav Bulatović Strunjo“ u Bijelom Polju o predavanjima, a ovo je bilo prvo od njih. Ovo vidim kao neki svoj mali doprinos zajednici u kojoj sam odrasla i koju volim.“

Tema prvog predavanja bila je anksioznost, jer je, kako kaže, primijetila da se sa tim problemom suočava veliki broj ljudi.

„Izabrala sam anksioznost kao temu prvog predavanja zato što sam primijetila da se dosta ljudi u Bijelom Polju suočava sa njom, a da se o tome jako malo priča. Prijatno me je iznenadila spremnost naših ljudi ne samo da slušaju o ovoj temi, već i da učestvuju u diskusiji.“

Prema njenim riječima, važno je da se o mentalnom zdravlju govori i van terapijske sobe.

„Jako je važno, a naročito u jednoj maloj sredini kao što je naša, prije svega upravo zbog stigme koju sam pomenula. A vjerujem i da razgovori o mentalnom zdravlju van terapijske sobe mogu ljudima da pošalju jednu još važniju poruku, a to je da nisu sami, da traženje pomoći nije znak slabosti i da je ta pomoć dostupna onima kojima je potrebna.“

Anksioznost se, dodaje, u javnosti često pogrešno doživljava kao slabost, što je posljedica načina na koji smo kao društvo odgajani.

„Zato što smo odrasli u društvu koje od najranijih godina šalje poruku da moramo da budemo jaki. Neke starije generacije su morale da razviju takve mehanizme kako bi preživjele, i to je potpuno razumljivo i normalno. Međutim, taj mehanizam danas donosi mnogo više štete nego koristi“, istakla je Marijana.

Ipak, vjeruje da se stvari polako mijenjaju.

„Nažalost, mentalno zdravlje i dalje jeste tabu tema u manjim sredinama kao što je naša. Ipak, raduje me to što mi se čini da polako krećemo u nekom drugačijem pravcu.“

Na kraju, Cvijović najavljuje i novu inicijativu – organizovanje psihoterapijske grupe za osobe koje se suočavaju sa anksioznošću u Bijelom Polju.

„Planiram da organizujem psihoterapijsku grupu u Bijelom Polju za ljude koji se suočavaju sa anksioznošću. Ideja je da grupa bude ograničena na 20 susreta i da tokom tih susreta pokušamo da malo bolje istražimo jedinstvene izazove svakog pojedinca. Mislim da je grupna psihoterapija naročito korisna za probleme anksioznosti, jer, između ostalog, daje ljudima taj osjećaj da nisu sami, a i pruža im priliku da u jednom sigurnom okruženju bolje istraže sebe i dobiju podršku na tom putu.

*Sponzor teksta Bravera City Park