Marija Božović – životna priča Romkinje iz Bijelog Polja

Od čerge pod Durmitorom do kuće pune unučadi – priča o ženi koja je radom i ljubavlju ispisala svoju sudbinu.
Snaga sjećanja i toplina ognjišta

Kada se sedamdesetšestogodišnja Romkinja Marija Božović prisjeća pedesetih godina prošlog vijeka, kada se sa osmoro braće i sestara rodila u čergi – šatoru svoga oca Gojka – u toploj sobi svoje kuće, nadomak centra Bijelog Polja, u njenim očima zaigraju sjeta, briga i tiha tuga. Kao da svaki naborak na licu čuva po jednu priču, po jedan put, po jednu zimu provedenu pod nebom.

Teško je to vrijeme bilo – kaže, pa zastane, kao da broji staze kojima je hodila.

Nomadski život vodio ih je od Šavnika, Boana i Žabljaka, preko Vaškova i Pljevalja, do Tomaševa i Mojkovca, gdje su se najduže zadržali. Svuda su, priča, bili lijepo dočekani i ispraćeni. Romska čerga nije nosila samo skromni imetak, već i pjesmu, dječji žagor i ponos koji se ne prodaje.

Godine 1988. počeli su da grade kuću u prigradskom naselju Rakonje. Bila je to prva kuća u tom dijelu. Ubrzo im se pridružilo dvadesetak rođaka i niklo je čitavo naselje. Iz jedne kuće rasla je zajednica, iz zajednice – oslonac.

Radila sam sve što se moglo raditi – priča Marija, bez trunke gorčine.

U kućama uglednih bjelopoljskih porodica Božovića, Vlahovića i drugih, u Pruškoj, čistila je kuće i garaže, čuvala stare, prala, kuvala. Brala je višnje i breskve u Podgorici. Uvijek spremna da zaradi za život. Domaćini su je, kaže, dočekivali s hranom i pićem, pa je mogla i da uštedi. Novac je čuvala u banci u Mojkovcu, kad su, kako kroz osmijeh dodaje, „kamate bile dobre“.

Sjeća se i dana kada je u Mojkovcu živjela sa sedmoro djece, a nije imala dovoljno pokrivača da ih ugrije. Tada im je u susret izašao Radoš Šuković i obezbijedio svu potrebnu pokrivku.

Bilo je teško, ali lijepo vrijeme. Jeli smo iz jedne činije ili tepsije. Sloga i radost izbijali su iz svakog od nas. Danas svako gleda sebe, niko nikoga ne vidi, niti se ko kome raduje – kaže tiho.
Ponosna je što svuda ima prijatelje – u Podgorici, Mojkovcu, Pljevljima, Herceg Novom, a o selima da i ne govori. Da prijateljstvo ne poznaje granice, potvrđuje i događaj kod Kolašina. Saobraćajni policajac zaustavio je njenog sina koji je žurio u Podgoricu da kupi lijek za svoje dijete. Ostao je bez vozačke dozvole i u očaju pozvao majku.
Marija je pokrenula svoje veze. Branko K. iz Podgorice nazvao je tadašnjeg načelnika u Mojkovcu i zamolio da izađu u susret prijatelju Romu, zbog teške situacije.
Ako je Marija, može – odgovorio je načelnik bez dvoumljenja.
Taman ona – potvrdio je Branko.
Danas to priča s ponosom, ali i sa zahvalnošću.
Kome god sam potražila pomoć, dobila sam je. Nikada se ne mogu odužiti – kaže.
Tokom devedesetih, gotovo cijela familija otišla je u Njemačku. Vratili su se sa novcem za koji su kupili stan u Herceg Novom za 40.000 eura. Djeca su ostala u Njemačkoj, a ona, sama i bez posla, nije mogla da ostane. Prodala je stan za 50.000 eura i kupila kuću u Bijelom Polju, koju je u potpunosti renovirala.
Danas, u sedamdeset osmoj godini, u kući u kojoj ničega ne manjka – osim možda vremena da svi dođu odjednom – Marija dočekuje goste širom otvorenih vrata. Na policama su brojne figure, suveniri i fotografije. Kaže da ima 57 unučadi i 46 praunučadi – i svakome zna ime.
Žao joj je što ne postoji mogućnost da se svi okupe na jednom mjestu, jer obaveze i daleka putovanja to ne dozvoljavaju. S ponosom pokazuje fotografiju unuke, medicinske sestre u Njemačkoj.
Kada je pitamo gdje joj je bilo najbolje, ne razmišlja dugo.
Ovdje. Bolje je nego u Njemačkoj. Ovdje, i kada budem umirala, biće mi lakše.
U toj rečenici nema straha. Samo mir čovjeka koji je prošao puteve, nosio terete, podizao djecu, gradio kuće i mostove među ljudima.
Marija Božović nije samo žena sa bogatom biografijom. Ona je živo svjedočanstvo vremena kada se siromaštvo dijelilo, a radost množila. Žena koja je iz čerge donijela dostojanstvo, a u kući sačuvala romski duh – duh slobode, ponosa i čovječnosti.
Izvor: Radio Bijelo Polje
Novinar: Vukman Kljajević