MAKADAMOM ODLAZE ZA BOLJIM ŽIVOTOM

MAKADAMOM ODLAZE ZA BOLJIM ŽIVOTOM

Vraneš, koji zauzima skoro polovinu bjelopoljske opštine, bogomdan je za bavljenje poljoprivredom, prije svega stočarstvom. Nekada je i bilo na stotine stočara, od Slijepač mosta, pa dalje preko Tomaševa, Čokrlija, Pavinog Polja i Kovrena. I u sela koja se uzdižu iznad ovih predjela, poput Barice, Stožer, Bliškova, Pisane Jele Lijeska, Potrka… Izdizali su ljudi krda stoke i sa svojim porodicama živjeli od svoga rada.

Danas ih je sve manje i zato se rijetko na ovim prelijepim područjima, gdje su se domaćini odvajkada bavili poljoprivredom i stočarstvom, može čuti zvono sa medenica ili rikanje stoke.

Kako kaže jedan od hroničara ovoga područja Tadiša Tale Leković, iz sela Lekovina, odoše nam ljudi za boljim životom, a mi ništa ne uradismo da ih zadržimo”.

Ipak ostao na selu

Jedan od onih koji je, ipak, ostao da na svom imanju je Stefan Bošković/ Pomaže roditeljima, stiže kako kaže sve, ali je vremena sve manje. Odnedavno je počeo da radi u gradu, pa nakon posla sjedne u golf 2” pa trkom” nazad u Žaljevo.

– Ona naša džada je bila razorana, jedva se njome išlo. Slomismo auta. Ja tu platu davao za ulje i popravke. Sad je bolje. Brže stignem, pa imam vremena, dug je dan, da radim na imanju. Živim sa ocem i majkom, imamo hektar i po imanja. Imam 300 stabala šljiva, jabuke, orah, kruške, imam dvije krave. Puno je posla, moj otac Milovan od same zore na imanju, marka i ona, a stigne da pospremi i pokupi – kaže Stefan i dodaje da se ulaže veliki rad, ali da je živet na selu težak.

-Rijetke su sad i kuće gdje se tokom noći može svijetlo vidjeti, nema dječjeg plača, nema pjesme čobana… Sve zatvoreno i pusto. Tek ponegdje se vidi poneki domaćin sa svojim malobrojnim stadom kako i dalje ostaje na ogištu kaže Leković i savjetuje da se hitno otvori pogon, napravi otkupni centar i organizuje stočna pijaca… U selu Žaljevo, koje se nalazi na više od hiljadu metara nadmorske visine, kad se sa regionalnog puta Slijepač most- Tomaševo, skreće od Zekića rijeke, ima nekoliko poljoprivrednika koji se bave poslom na svom imanju. Među njima Dragan Bošković, koji ima sve vrste voća i povrća, uzgaja maline i jagode, ima dobar voćnjak, peče rakiju nadaleko čuvenu šljivovicu.

Nije lako ovdje na selu bitisati, ali sam odlučio da se iz grada vratim u rodno mjesto. Nije problem što se puno radi, već što su nam putevi loši. Ovoga ljeta, kad smo vidjeli da od drugoga nema pomoći, a moramo nekako svoje proizvode plasirati na tržište, odlučismo da napravimo akciju i sami sredimo ovaj put. I u dužini od skoro četiri kilometara nasusmo složnom udarničkom akcijiom i izvaljasmo svojim sredstvima. Ima još tri kilometra da se uradi. Evo obeća i Duško Ružić, sekretar Sekretarijata za saobraćaj da će pomoći – kaže Bošković.

Milan Bošković, poznat u ovom kraju po nadimku Sultan, kaže da je puno posla na imanju i da se radi od jutra do mraka.

Problem nam je bio ovaj put, jer smo morali na rukama ili na konja da nosimo po nekoliko kilometara dolje do asflata u Zekića rijeci. Sad je nakekao lakše, ali država mora više pažnje da nam posveti. Da mi ovaj put ne održavamo ne bi njime ni koza mogla proći. Zato apelujem na one koji u gradu i državi donose odluke, da razmišljaju više o selu. Kaže Bošković.

Izvor: Dan

Novinar: Milovan Novović