LJUBAV, ČEKANJE I KRAJ

Počeću priču o ljubavi jednoj

Koja se desi još od srednje škole,

Sretoše se dvoje mladih ljudi

I počeše tada da se vole.

Njoj bješe godina sedamnaest,

Poče da voli, ne znajuci o ljubavi neke stvari,

A njemu tek bješe osamnaest,

To je to, mislila je, to je onaj pravi.

Odrastoše na neki nacin zajedno,

Postadoše I dobri ortaci,

Vjerovali da će u svako doba,

Jedno za drugo uvijek se naci.

I bilo je to tako,

Dugi period godina,

Eh,kada se sjetim koliko je bio voljen?

A,i ona… i ona je bila voljena.

Sve je tako divno bilo,

Provodili zajedno I noći I dane,

Ni slutili nisu da će jednoga dana

Jedno drugom napraviti rane .

Bili su zajedno od djetinstva,

Odrasli I sazreli u dobre ljude,

Al’ kada ga je trebala najviše

Nije se našao da joj tu bude.

Htjela je samo njega,

Al’ on je stavi nekako sa strane,

Mislio je može ona da čeka,

Zelje I'm ne bjehu više obostane.

Prestao je da pominje I priča

Da je vrijeme za stvari neke,

A ona, nije znala koliko može da boli?

Nije znala, bila je dijete.

Zbog nje je počeo I sportom da se bavi,

Postade šampion za vrijeme kratko,

I onda je tako samo sa strane stavi,

Njoj je bilo teško, a njemu je bilo slatko.

Ni podršku nije želio od nje,

Vremena za nju imao nije,

Bilo je to bolno za nju,

Ništa više nije bilo kao prije.

Ona nije gubila nadu,

Mislila je da ce proći,

Nadala se da će za njih

Neko bolje vrijeme doci.

Ipak je strpljiva bila,

Cekala to pravo vrijeme,

I skoro 8 godina malo je bilo

Da se sa jednoga puta na drugi put skrene.

Ona je željela porodicu samo,

Da izgradi žiivot sa njim,

Ali nakon dugog vremena

Njihova ljubv se pretvori u dim.

Kada je govorila, slušao nije,

Govorio bi često “ne gusi vise”

Is njenih očiju suze su lile,

Kao iz oblaka jesenje kiše.

Bila je sama kroz te teške dane,

Danju se smejala, i bila je hrabra,

Nocu je plakala dok zora ne svane,

Al’ ipak bila je jaka i snažna.

Ne vrijedi više truditi se,

Sama sa sobom priča,

Dosta je bilo čekanja, žudnje,

Bliži se kraj, završava se priča.

Odluči ona tačku da stavi,

Hrabro odluči da nastavi bez njega,

On pomisli to nije istina, da se ona pravi,

I da ga neće ostaviti posle svega .

Ali, ona odlučna bi u tome,

Bila je sama pored njega,

Teško je bilo imati nekog pored sebe,

Imati nekog, a kao da ga nema.

Samo je rekla kraj je svemu,

Idem dalje kroz život bez tebe,

I reče tada ona njemu,

Voljela Sam te više od sebe.

I Tako ona završi priču,

Poglavlje života zatvori sama,

Ostaše samo sjecanja I uspomene,

I jedna velika ne izlečiva rana.

Sada se on kaje zbog svega,

Želeo bi sve iz početka,

Dok ona nagovestaj daje

“Šansa Jos jedna”

Bila bi veliika greška.

Autorka: Marina Nišavić

LJUBAV, ČEKANJE I KRAJ