KUTAK ZA DOKONE: PRIČA “AŠIK MAHALA”

Otkad je vakta i zemana ljudi su pjevali i pisali o ljubavi. Da nije nje, ne bi se znalo ni šta je igbal, ni šta je bol. Ako je sevdah kad babo pjeva a plače, onda je karasevdah kad babo zbog sevdaha postane žlvi rahmetlija. Ima li većeg jada no kad ljubavna bol razdire dušu, pa joj ne mogu pomoći ni ilači ni hećimi. Ovu hićaju koju ću vam sada ispričati čuo sam davno pa, velim, što da je u sebi nosim kad je mogu prenijeti na papir, jer on kažu trpi sve.

Kero, mlad momak, azginluk svoj ne mogaše lako utolit. Koju god đevojku pogleda, na prečac je omađija i osvoji. Nacjeliva se i proćosa – ko što po jedan nije. Pričalo se da ima urokljive oči, koje su zavodile ne samo mlade đevojke, već i udate žene. Njegov nemirni duh ne mogaše ni jedna savladati, niti ga za sebe vezati. I ko zna koliko bi on tako tjerao, da jednoga dana u mirnu kasabu ne dođe zgodna tuđinka. Pri prvom susretu Kero osjeti da mu se damari nadimaju a srce jače lupa. Poče Kero da se raspituje o lijepoj tuđinki, ne bi li saznao njene navike i interesovanja.

Znao je da jedan pogrešan korak može sve da upropasti i da pokušaj osvajanja može da doživi krah na samom početku. Trudio se Kero da osvoji tuđinku i šarmom i uglađenim manirima, i pjesmom dok prolazi ispod njenih pendžera. Njegov istančani osjećaj koji je imao prilikom slamanja ženskih srca, ovoga puta mu nije pomagao da sazna da li je na dobrom putu. Tuđinka nije izbjegavala Kerovo društvo. Dugo bi šetali pored obala Lima, pričali o svemu i svačemu, pa onda kroz Ašik mahalu, tako se zvala glavna džada u Akovu, gdje su bile smještene radnje i dućani. Kada bi tuda prošli, Kero i tuđinka bili su predmet ogovaranja dokonog mahluka. Nije se raja mogla čudom načuditi što se Kero, šeret i bekrija, ne odvaja od tuđinke, žene druge vjere. Ne mogavši naći neki bolji razlog, složiše se da mu je nekakav sihir i zapis poturila. A Kero je, ne obazirući se na to, nastavio da svoju ljubav prema tuđinki nosi u sebi. Svoja osjećanja je od nje krio, jer se plašio da bi njena reakcija mogla biti bolna po njega. Bojao se da mu ne kaže:

“Od danas ne želim da te vidim. Ja sam mislila da si mi ti jaran, a ti tako!”

Teško bi Kero podnio ove riječi, pa je nastavio da pati i da svoje ljubavne jade nosi u sebi. Tuđinka je bila pametna i obrazovan žena. Voljela je da čita i to je Kera posebno oduševilo, jer je i on pisao pjesme i priče. Zbog toga odluči da napiše roman u kome će joj sve reći. Izliće ljubav i osjećanja prema njoj u tom romanu, opisati prvi susret i druženja, progovoriće o besanim noćima i vrućim snovima, o bolu i dertu što mu razdire dušu.
Što odluči to i učini.

Dugo je pisao roman. Do tančina dotjerivao svaku riječ u njemu. Svoju tajnu ljubav prema tuđinki utkao je u svaku rečenicu. Pisao ga srcem i jedva čekao da ovim djelom, koje naslovi “Ašik mahala”, konačno osvoji srce tuđinke. Da bi sve bilo onako na nivou i gospodski, kako su davno prije njega slavni pisci činili da bi fascinirali svoje dragane, posla pismo po njenoj jaranici u kome napisa, da želi da je vidi i nešto važno saopšti. Čitavog dana obuzimao ga je neki blagi nemir i sjeta. Prisećao se druženja, besanih noći provedenih pišući roman i sa zebnjom očekivao reakciju tuđinke. Kero nije mogao iščekati da akšam padne. Prije zakazanog vremena čekao je na ćupriji, gdje se završavala Ašik mahala. Pogledivao svakog trena na svoj džepni sat, ali tuđinka ne dođe. Kera to rastuži i rasrdi. Izvadi svoje pisano čedo iz njedara i poče ga, list po list, bacati u plahoviti Lim. Kako koju stranicu baci, osjeti bol kao da dio sebe kida. Zatim uze olovku i parče papira i napisa: “Ako je moja voljena imala razloga i bila spriječena da dođe, grešan sam do neba i prema njoj i prema tebi ‘Ašik mahalo’, ali ako nije, onda si ovakvu sudbinu, ‘Ašik mahalo’, i zaslužila”. Obrisa suzu i baci papir u vodu, pa se uputi ka mehani u kojoj su se obično okupljali njegovi jarani. Kako ga davno nijesu vidjeli, jarani se jako obradovaše a zatim ga počeše zadirkivati zbog toga što je sam. Još nije uspio ni da sjedne, orkestar prekide započetu pjesmu i zasvira onu njegovu: “Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina…”

Da li je Kero saznao za prave razloge ne dolaska njegove dragane, nikada nijesam uspio da saznam. Raspitivao sam se kod onih koji su mi ovo pričali šta je dalje bilo, priželjkujući da ova priča ima srećan kraj.
Nažalost – život nije bajka!
Helem, tuđinka se ubrzo odselila. Mada, priča se, da je prije odlaska saznala za sudbinu romana, njoj posvećenog. Pričaju i da se Kero one noći zarekao da nikada neće više pisati ljubavni roman. Oni koji su ga poznavali tvrde da nije volio da se hvališe, ali je priznao prijateljima da, otkada piše, nikada nije napisao tako nešto kao što je bila “Ašik mahala”.

U životu se čovjek uvijek kaje. Bilo da nešto učini, bilo da ne učini. Možda se Kero i nije pokajao što je svoje djelo uništio, a da li smo mi tim činom uskraćeni ostaće vječita tajna. A život ide dalje. Mudri Mula Mustafa Bašeskija veli: “Sve što je zapisano ostaje, sve što se pamti nestaje“. Kera se kroz neki vakat neće niko sjećati. Imena žene u koju je bio zaljubljen niko se i ne sjeća. Kažu samo da je neuobičajeno i nekako stransko. Njeno ime, u romanu zapisano, plovi ko zna kojim vodama. A ja dug prema toj ljubavi makar i na ovaj način odužih. Ašik mahalom šetaće neki novi ljudi, nastajaće neke nove ljubavi a priču o njima neko će drugi pisati.

Piše: Ervin – Erko Spahić