ČUVARI PROŠLOSTI U SRCU GRADA

Kuća Salemovića – kamena tvrđava sjećanja koja prkosi vremenu

Vijek i po stara gradska kuća u Bijelom Polju, sačuvana u izvornom obliku, svjedoči o mjeri, ukusu i životu nekadašnjeg čovjeka, zahvaljujući posvećenosti porodice Salemović

Mišljenje da se karakter ljudi i duša kuća često prožimaju i poistovjećuju, na najbolji način potvrđuje primjer porodice Salemović, koja već deceniju i po sa posebnom pažnjom čuva svoju porodičnu kuću staru gotovo vijek i po. Upravo zahvaljujući velikom broju ovakvih građevina, nekadašnje Bijelo Polje steklo je status grada.

Posebno su bile zastupljene u Skopskoj ulici, koja je ime dobila po doseljenicima iz tog grada, među kojima je bila i porodica Salemović. Danas, okružena modernim stambenim zgradama, ova kuća usamljeno, ali dostojanstveno, svjedoči o davno prošlim vremenima i podsjeća na tradicionalni tip gradske kuće s kraja 18. i početka 19. vijeka.

Kuća Salemovića i danas pleni izgledom, toplinom starinskog stila i posebnim načinom gradnje. Iako nema klasične temelje, učvršćena je za tlo masivnim kamenim zidovima čija debljina na pojedinim mjestima dostiže i do devedeset centimetara. Spratni dio, izgrađen od čatme, za nekoliko centimetara nadvisuje prizemlje, što je bilo praktično rješenje za zaštitu od vlage.

Iako je kuća ponovo pokrivena 2010. godine, drveni, ručno tesani krov i danas podsjeća na onaj koji su Salemovići zatekli kada su prije gotovo dva vijeka stigli iz Skoplja. Prizemni hodnik nekada je bio popločan kaldrmom, koja je ljeti davala prijatnu svježinu, posebno kada bi se, zbog velikih vrućina, polivala vodom. Prostrana izba u prizemlju dugo je služila za vezivanje konja trgovaca koji su dolazili u grad, čime su domaćini ostvarivali dodatnu zaradu.

Kasnije, postavljanjem drvenog patosa i prozora koji su zadržali autentičan izgled, taj dio kuće pretvoren je u kuhinju i trpezariju, a noću i u spavaću sobu. Da su kuće građene isključivo po mjeri čovjeka i stvarne potrebe života, najbolje potvrđuju raspored i veličina prostorija na spratu, do kojih se stiže drvenim stepenicama.

Najisturenija soba, u koju se ulazi direktno sa stepeništa, prekrivena je ćilimom, a pogled privlači plafon od šašovca. Sa njega visi luster iz tog vremena, koji pored estetske ima i zaštitnu ulogu, jer štiti plafon od mogućeg zapaljenja. Uz zid, pored prozora, pruža se sečija, ispred koje je tegara na kojoj se kuvala kafa, ispijana iz fildžana, najčešće uz duge sjedjeljke i priče o minulim vremenima.

Tegara je imala izuzetno važnu ulogu u svakodnevnom životu – na njoj se kuvala hrana i grijale prostorije uz pomoć žara u bakarnom udubljenju, pokrivenom poklopcem, a često se prenosila iz sobe u sobu. U uglu prostorije i danas stoji stara šivaća mašina, „singerica“, kojom je radio Ćerim Salemović, poznati bjelopoljski šnajder. Kod njega su mnogi šili odijela, skraćivali i krpili odjeću. Mašinu, kupljenu nakon Drugog svjetskog rata, i danas koriste njegove kćerke.

Posebno mjesto zauzimaju stari radio „Kosmaj“, kupljen sredinom prošlog vijeka i još uvijek ispravan, kao i zidni sat iz 1953. godine. Uz njih su uredno poređane pegle neobičnog izgleda, među kojima se ističe ona u koju se stavljao ćumur za zagrijavanje.

Staro posuđe različitih veličina i danas je u upotrebi, kao i tepsije iz davnih vremena. Upravo iz jedne od njih poslužena je baklava ambasadoru Turske, koji je nedavno poželio da obiđe kuću nakon što ju je uočio iz obližnjeg restorana.

Spoljašnjim izgledom kuća se nekada skladno uklapala u prirodno okruženje i način života, a danas, iako ima muzejsku vrijednost, živi punim životom sa svojim ukućanima. Zarobljena između betonskih zgrada i ulice koja dodiruje jedan od njena četiri zida, ne pokazuje namjeru da se preda, već uporno prkosi savremenim građevinskim trendovima. Nakon nedavne restauracije djeluje svježe, sa besprekorno uređenom unutrašnjošću, što svjedoči o brizi potomaka Salema i Ćerima Salemovića.

– „Sklad, ukus i mjera bili su osnov od kojeg su graditelji polazili. To nije isključivalo nadogradnju, ali je porodica Salemović u ovom slučaju odlučila da kuću sačuva u izvornom obliku“, kaže Meša Salemović.

Arhitekta Rifko Alihodžić, koji je dugo proučavao arhitektonske uticaje na ovom području, ističe da je kuća Salemovića rijedak, gotovo jedinstven primjer tradicionalne gradske kuće u Bijelom Polju.

– „Po svojoj tipologiji ona je autentična, jer nema elemente orijentalne arhitekture, što je uobičajeno za kuće iz 18. i 19. vijeka u ovom gradu. Prizemlje od kamena i sprat od čatme čine bijeli, gotovo monolitni, kvadratni gabarit bez doksata i hajata. Krov je piramidalnog oblika, veoma strmog nagiba i pokriven šindrom, tradicionalnim materijalom ovog podneblja. Mali prozori su adekvatan odgovor klimatskim uslovima, što kuću čini energetski održivom. Zahvaljujući trudu porodice Salemović, sačuvana je ne samo njihova porodična kuća, već i značajan dio bjelopoljske i crnogorske kulturne baštine“, smatra Alihodžić.

Stara kuća Salemovića pleni revitalizovanim duhom minulih vremena i svojim postojanjem opominje da je nenadoknadiv gubitak što u Bijelom Polju nije očuvana cjelina stare gradske arhitekture, koja bi danas bila značajan turistički potencijal. Jer, gradovi bez arhitektonskih svjedočanstava svog sazrijevanja kroz vrijeme – pomalo su bez duše. U Radničkoj ulici, poznatoj kao Ploča, i danas postoje segmenti koji bi, uz konzervaciju i restauraciju, mogli postati dragulj bjelopoljske turističke ponude.

Izvor: Radio Bijelo Polje

Novinar: Vukoman Kljajević