KORIJENIMA VJERNI: ŠĆEKIĆI GRADE BUDUĆNOST NA PLODNOJ ZEMLJI

U srcu Crne Gore, u selu Crljevine, nadomak Berana, živi jedna posebna porodica – Šćekići. U svijetu koji se sve više okreće gradskom životu i udaljava od prirode, oni su izabrali drugačiji put – onaj koji vodi kroz oranice, plastenike, štale i beskrajne zelene livade. Put na kojem je svaka kap znoja dragocjena, svaki trud nagrađen i svaka borba donosi još veću snagu.

Danijela i Milonja Šćekić su prije dvadeset godina krenuli skromno – s ljubavlju prema zemlji i željom da ostanu na ognjištu svojih predaka. Počeli su s poljoprivredom i povrtarstvom, ali ih je dolazak djece inspirisao da prošire imanje i ozbiljnije se posvete stočarstvu. Danas, njihova štala je puna, a njive bogate plodovima koji hrane ne samo njihovu porodicu, već i mnoge druge.

Snaga ljubavi i zajedništva
Milonja je, kao mnogi mladi ljudi, nekada tražio posao u državnoj upravi. Trideset godina prijavljivao se na Zavodu za zapošljavanje, ali posla nije bilo. Nije htio da napusti svoje Berane, nije želio da djecu odvoji od čiste rijeke, mirisa svježe trave i zvuka ptica koje se bude s jutrom. I tako, kada nije našao ono što je tražio, odlučio je da stvori nešto svoje.

San mi je bio da porodicu zasnujem ovdje, da mi djeca trče ovim livadama, da zajedno živimo od našeg rada. Oženio sam djevojku iz grada, ali ona je sve prihvatila objeručke. Kada su ruke udružene, sve je moguće“, priča Milonja s osmijehom za BiznisCG.
Danijela, profesorica matematike, nije samo supruga i majka petoro djece – ona je stub ovog domaćinstva, podjednako predana i učionici i plastenicima. Njihova ljubav, iskovana u svakodnevnim izazovima, opstala je kroz sve – i kroz dane obilja i kroz one kada su morali stezati kaiš.

„Iako se udala sa tri godine fakulteta, uz moju podršku je uspjela da završi studije u roku – i to s dvije bebe u rukama i trećom na putu. Bilo je teško, ali kada imate cilj i volju, sve se može“, ponosno priča Milonja.
Život na selu – sloboda koju grad ne može pružiti
Njihova djeca – Arsenije (9), Strahinja , Sofija (7), Maksim (4) i Magdalena (1,5) – odrastaju u slobodi kakvu malo ko danas može da im priušti. „Oni trče po livadama, igraju se, udišu svjež vazduh. Znamo tačno šta jedemo, jer sami uzgajamo svu hranu. Vodimo se onim – što ne bismo dali svojoj djeci, ne dajemo ni tuđoj“, ističe Milonja.
Njihovi dani su ispunjeni radom – plastenici su puni ajvaruše, bašte rađaju zdravo povrće, a stoka traži svakodnevnu brigu. Ljeti i u jesen nema odmora – berba, priprema sijena, sadnja za sljedeću sezonu – ali oni ne žale. „Koliko Bog da, da. Mi blagosiljamo“, skromno kaže Milonja.

I pored svega, njihova djeca su odlični đaci, a troje njih pohađa i muzičku školu. Arsenije svira violinu, Strahinja klavir, Sofija flautu. Za Novu godinu, roditelji su ih obradovali instrumentima, jer su obrazovanje i talenat njihova najveća investicija.
Upornost se uvijek isplati

Njihovi proizvodi su našli put do kupaca i izvan Berana – zahvaljujući Danijeli, koja je prodaju prebacila na društvene mreže. „Sve što imamo, odmah se proda. Ljudi prepoznaju kvalitet, stalne mušterije nas ne napuštaju“, priča Milonja.
Njihov trud je prepoznala i Opština Berane, koja im je ove godine dodijelila nagradu za ugledno domaćinstvo. Premije od države su, kako kaže Milonja, konačno pravično raspoređene i to im daje dodatni podstrek da nastave.
Ali za njega, najveća nagrada je sloboda – osjećaj da je svoj gazda, da vrijeme dijeli sa porodicom, da može stati i udahnuti svjež vazduh nakon napornog dana, znajući da sve što imaju dolazi od njihovog rada.
Poruka mladima – vjerujte u svoje ruke

Milonja i Danijela nisu se obogatili, ali su stekli nešto dragocjenije – život ispunjen smislom.
„Raditi na svom imanju, udisati vazduh koji nije zagađen, vidjeti djecu kako odrastaju zdrava i srećna – to nema cijenu. Nije lako, ali je vrijedno. Ako imate san, ne odustajte. Vjerujte u svoje ruke, budite uporni i ne bojte se da krenete svojim putem“, poručuje ovaj vrijedni čovjek, dok mu u očima sija isti onaj plamen koji ga je prije 20 godina pokrenuo da stvori ono što danas ima.

I zaista, priča porodice Šćekić nije samo priča o poljoprivredi. To je priča o ljubavi, odricanju, istrajnosti i snazi porodičnog zajedništva. Priča koja nas podsjeća da sreća nije u tome gdje živimo, već kako i s kim živimo.
Izvor: Biznis CG