KAKO JE TEKAO I PROPAO POSAO SA MALINAMA

KAKO JE TEKAO I PROPAO POSAO SA MALINAMA

Za porodicu Dragana Lješnjaka iz Kostenice kod Bijelog Polja sadnja maline bila je posljednja nada da se, kako kaže, preživi od bavljenja poljoprivrede, a ta posljednja nada uništena mu je novim problemima oko otkupa, koji su zadesili sve malinare sa sjevera.

Naš sagovornik je kazao da iako je mlad sve teže može da radi. Nedavno je operisao nogu zbog gangrene, što mu je dodatno pogoršalo ionako načeto zdravlje. Ipak, za grube poslove oko malinjaka, počev od oranja, košenja, obrade, prskanja bio je on zadužen.

“Mi smo ti mučenici, da vam ja iskreno kažem. No nije mi zbog mene, nego zbog djece”, priča malinar.

Branje malina prepustio je supruzi i kćerkama od 12 i 15 godina, koje su uz sve to skroz odlične učenice.

Jednako vrijedne u kući, polju i školi, vremenom su postale glavni berači.

Zadivljen njihovim trudom, prošle godine je za

suprugom odlučio da sav novac od prodaje pokloni njima. Da od toga kupe vozilo, kojim će ih voziti do škole, otkupnog centra…

Da djeci, kako je objasnio, na vrijeme pokažu kako se svaki trud isplati.

Trebalo je da dobiju pet do šest hiljada eura i tu je bio i novac koji su uložili u proizvodnju, dižući kredit i uzimajući pozajmice od prijatelja. Međutim, ta njihova muka nije isplaćena, jer su maline od prošle godine ostale zarobljene u hladnjačama.

Lješnjaci su samo jedna od oko 500 porodica na sjeveru Crne Gore, od kojih su se mnogi suočili sa sličnim problemom. A i oni kojima je isplaćena malina, strahuju zbog blokade otkupa.

“Pored ulaganja u prošloj godini, ovih dana je uveliko trebalo da ulažemo u radove za ovu godinu. A sve je poskupjelo od 100 do 300 odsto. Planirali smo da proširimo postojećih osam ari zasada, ali sada je sve stalo.

Najgore mi je što prošle godine nisam spremio ni djecu za školu, a kamoli šta drugo. Nije mi to, nego mi se djeca mnogo sjekiraju.

Imamo dvije krave, radimo naporno u polju, preživjeće se, ali mnogo boli ova nepravda. Vjerujte, pored sve muke ne mili mi se da uđem u malinjak, a do nedavno smo kovali planove o proširenju zasada, a malina ne može da čeka.

I da hoću i pored bolesti u inostranstvo ne mogu, jer je malina sa malim vremenom mirovanja, kada se oko nje ništa ne radi.

Sa bolesnom nogom devet mjeseci moram da navodnjavam, do zadnje maline sam navodnjavao, i sada ništa. I nije mi za moj trud, nego mi je žao za ovu djecu, jer znam koliko su se mučile da beru maline po cijeli dan, po suncu i kiši. Valjalo je sve to izdržati. I sada me je stid od njih”, priča Lješnjak.

Kako sada stvari stoje, jedino što preostaje Draganu, jeste da razmišlja da razore malinjak, jer para za nova ulaganja nema.

A i to, kako priča, ovoj porodici ne bi bilo prvi put.

“Mali sam bio kada su prije više od dvadeset godina moji roditelji među prvima uzeli da sade malinu preko preduzeća “Meduza”. Radio sam uz njih nekoliko godina, ali su na kraju troškovi prevazišli zaradu.

Prvih godina je bilo zarade, malo smo stali na noge, ali su onda krenuli problemi sa otkupom. Kada je cijena pala na 40 feninga više nije moglo da se živi od toga.

Postalo je isplativije i su gurnije da se rade fizički poslovi negdje drugdje, ali da se kući donese dnevnica od 15 eura”, priča on.

U isti ‘biznis’ ušao je prije pet godina.

“Moglo je da se zaradi koliko da se djeca opreme za školu i da se sastavi godina sa sljedećom, praktično jedna plata. Mogli bi da budemo uzorna porodica, imam lijepo imanje, ali uzalud je sve. Sad ja molim državu da mi da moje pare, a ništa mi nije pomogla. Ni jednu jedinu premiju nisam dobio, niti ikad išta”, prisjeća se Dragan.

Ogorčen je što se sve vlasti poljoprivrednika sjete jedino pred izbore.

“I svih ovih godina svi dođu pred izbore da obećavaju. I tako od izbora do izbora. Prazna obećanja. Ni motiku mi nisu dali nego sam sve sam. Da se zna, koga je sramota, ako misli da je to dobro. Oni daju drugima, to se zna, podobnim ljudima, mi nemamo ništa od toga. Najgore od svega što se nisu ni udostojili da nas prime.

A ja da bih otišao na jedan protest do Ribarevina, treba mi 20 eura za prevoz. Da idem da protestujem zbog mojih para, a on ne može da nas primi na razgovor”, priča on.

Za njega je nesuvislo pitanje da li prodaje robu

hotelima, jer niti ima čime da šalje, niti po kome.

Izvor: Vijesti

Novinarka: Jadranka Ćetković