IZMEĐU DVIJE DOMOVINE, A SRCEM UVIJEK U CRNOJ GORI

Sa samo 26 godina, Ilhan Rebronja postao je komercijalni menadžer i rukovodilac tima u međunarodnoj kompaniji. Ipak, iza njegovog poslovnog uspjeha nalazi se mnogo važnija priča – o sinu koji želi da učini roditelje ponosnim, unuku koji razumije žrtvu generacija što su odlazile trbuhom za kruhom i mladom čovjeku koji Crnu Goru nosi u jeziku, prezimenu, porodičnim uspomenama i neprekidnoj čežnji za povratkom.

Na svoj 18. rođendan, dok su njegovi vršnjaci razmišljali o fudbalu i slavlju, Ilhana je majka odvezla na privremeni posao u fabriku u kojoj je već 25 godina zarađivala za porodicu. Poslije smjene vratio se kući iscrpljen, sa bolnim stopalima od zaštitnih cipela koje mu nijesu odgovarale, a onda je zaplakao. Ne zbog težine sopstvenog radnog dana, već zato što je tek tada istinski razumio svoju majku. Ono što je njemu bilo teško da izdrži jedan dan, ona je podnosila godinama – tiho i bez žaljenja, kako bi njena djeca mogla da sanjaju veće snove.

Bio je to trenutak u kojem je dječak sazrio i shvatio koliko je ljubavi i odricanja ugrađeno u svaki njegov korak. Zato njegova priča pripada i hiljadama porodica iz dijaspore čiji su članovi odlazili sa malo stvari, prihvatali najteže poslove i skrivali sopstveni umor kako njihova djeca ne bi prestala da vjeruju u bolju budućnost.

Rad je postao Ilhanov odgovor na svaku zatvorenu kapiju. Radio je u vinogradima, fabrici i supermarketu, prodavao ugovore od vrata do vrata, razgovarao sa klijentima telefonom i obilazio teren. Svako iskustvo učilo ga je da se povjerenje ne dobija, već zaslužuje. Već sa 23 godine vodio je tim u kojem su mnogi bili stariji i iskusniji od njega, dok danas u Luksemburgu zauzima odgovornu rukovodeću poziciju.

Ipak, kada govori o sebi, Ilhan najprije ne navodi funkciju. Kaže da je sin dvoje divnih roditelja, brat dvojice momaka kojima se iskreno divi, suprug izuzetne žene i odnedavno ponosni otac djevojčice. Upravo ta rečenica možda najbolje otkriva ko je on – čovjek koji sopstveni uspjeh ne odvaja od porodice i koji dobro zna na čijim su žrtvama izgrađeni putevi kojima danas korača.

Rođen je u Francuskoj, a život i karijeru nastavio je u Luksemburgu, koji ga je prihvatio i postao njegov drugi dom. Ipak, Crnu Goru uvijek je nosio tamo gdje nijedna granica ne može doprijeti. Nosio ju je u jeziku kojim je govorio sa roditeljima, u imenu i prezimenu koje nije pristao da promijeni kako bi drugima bilo lakše da ga izgovore, u majici sa natpisom „Pozdrav iz Bijelog Polja“, koju je nosio dok je predstavljao Francusku, i u neobičnoj navici da u velikim evropskim gradovima traži Ambasadu Crne Gore.

Nosio ju je i prilikom svakog povratka, a posebno onda kada je, poslije dugog odsustva, sletio u Tivat. Čim je ugledao natpis „Dobrodošli“, osjetio je da je sav umor nestao. Jer za njega domovina nije samo mjesto rođenja. To je zemlja koju tražimo na svakoj karti svijeta, zastava ispod koje srce drugačije kuca i osjećaj da smo se, čim ponovo prepoznamo njene planine, gradove i ljude, konačno vratili sebi.

Kada je postao otac, pred Ilhanom se našao novi i možda najvažniji zadatak – da svojoj djevojčici prenese ono što su njegovi roditelji sačuvali i predali njemu: jezik, korijene, uspomene i svijest o tome odakle potiče. Da je nauči da domovina nije samo mjesto u kojem živimo, već ono što nosimo sa sobom kada odemo i čemu se vraćamo čak i onda kada smo kilometrima daleko.

U razgovoru za portal CGDijaspora, Ilhan otvoreno govori o roditeljskim žrtvama, teškim počecima, predrasudama, radu i uspjehu, ali i o želji da znanje i iskustvo stečene u svijetu jednoga dana stavi u službu Crne Gore. Govori i o odgovornosti prema mladima, potrebi da se glasnije suprotstavimo vršnjačkom nasilju i uvjerenju da se ljubav prema domovini ne pokazuje samo riječima, zastavama i nostalgijom, već spremnošću da joj pomognemo svojim znanjem, vremenom i djelima.

Ovo je priča o Ilhanu, ali će se u njoj prepoznati hiljade porodica iz naše dijaspore – porodica čiji su đedovi odlazili sa jednim koferom, čiji su roditelji radili poslove o kojima rijetko govore i čija su djeca odrastala između dvije zemlje, dva jezika i dva osjećaja pripadnosti. To je priča o ljudima koji su u svijetu pronašli novi život, ali su dio srca zauvijek ostavili tamo odakle su krenuli.

Opširnije na portalu: vijestibp.me

Izvor: CG Dijaspora