GIMNAZIJA MILOJE DOBRAŠINOVIĆ: OBILJEŽEN DAN BORBE PROTIV NASILJA

Dan ružičastih majica obilježavamo s ciljem da ova manifestacija doprinese prevenciji vršnjačkog nasilja, u nadi da će nam se u tome pridružiti i ostale bjelopoljske škole u narednim godinama .Naša škola se bori protiv vršnjačkog nasilja raznim aktivnostima, predavanjima, radionicama, tribinama, debatama i neprestanim pokretanjem ove teme, jer je izuzetno važno da ohrabrimo učenike da pred vršnjačkim nasiljem ne zatvaraju oči, već da znaju koga treba da obavijeste i kako da reaguju u tim situacijama.
Djeca su naše blago, a istovremeno i najvitalniji dio društva, pa ovaj performans podiže svijest o problemu vršnjačkog nasilja, velikom problemu djece i omaldine, sa mogućim posljedicama po njihov razvoj.
Ovom prilikom, profesorica Irma Trubljanin, učenici ove škole i ja, ukazujemo na značaj tolerancije, empatije, poštovanja prava i različitosti, razvijanje saradnje i osnaživanje za nenasilnu komunikaciju i nenasilno rješavanje konflikata, istakla je pedagogica Gimnazije ,,Miloje Dobrašinović” – Ajsela Madžgalj.

Profesorica Irma Trubljanin je zajedno sa svojim učenicima napravila video na temu vršnjačkog nasilja. Ukazali su na sam pojam nasilja, na njegove vrste, na Dan borbe protiv vršnjačkog nasilja koji se obilježava poslednje sedmice u februaru, mjesecu kao i na razlog obilježavanja tog datuma. Takođe, učenici su izveli i glumačke tačke u kojima je predstavljeno fizičko i verbalno vršnjačko nasilje. Video je obilovao i savjetima upućenim mladima, žrtvama nasilja, koje ćute, trpe i ne reaguju. Učenici koji su učestvovali u programu su: Marija Korać, Hana Dizdarević, Lejla Kovačević, Samira Sijarić, Milica Šarčević, Stefan Žujović, Ahmed Salković, Milica Jeremić, Balša Tomović, Ana Zindović i Valentina Bošković.

Tema o kojoj treba govoriti, koju ne treba zanemarivati i koja je poslednjih godina sve aktuelnija je vršnjačko nasilje. Česti su slučajevi kada se u odjeljenjima nađe barem jedan dječak ili djevojčica koji trpe nasilje, ili pak, slučajevi kada se u odjeljenjima nađu i sami nasilnici. Ostatak grupe uglavnom ćuti iz više razloga: preplašen je, ne zna kome da se obrati ili u tome ne vidi ništa toliko strašno. Mi, nastavnici, ogorčeni smo iz razloga što ne postoji nikakav adekvatan sistem kažnjavanja za ovu djecu. U većini slučajeva, nažalost, ostane na tome, dok oni koji trpe snose teške posljedice, kako spoljašnje, tako i unutrašnje, istakla je profesorica Irma Trubljanin.
Ona je ukazala i na učesnike u procesu vršnjačkog nasilja a zatim i pozvala sve one koji ćute da se konačno ohrabre, da se ne plaše da otkriju šta im se dešava, da reaguju i obrate se onima u koje imaju najviše povjerenja.
Učenica prvog razreda, Lejla Kovačević, je takođe govorila na ovu temu:
Mnogi reaguju površno na vršnjačko nasilje. Česti su komentari: „Pusti ih, to su samo djeca. To je samo faza. I mi smo se tukli, pa šta nam fali?“ Ponekad je to zaista samo faza, ali ponekad može imati veoma teške posljedice po osobu koja trpi nasilje. Osobe koje dugo trpe nasilje mogu postati depresivne, usamljene, povučene, zabrinute, opada im uspjeh u školi… Kao odrasle osobe imaju veoma malo ili nimalo samopouzdanja. Plaše se i ne žele nikom da kažu ono što im se dešava, jer smatraju da su oni krivi za to, da su nečim izazvali nasilnika da se tako ponaša. Istina je da to nema veze sa njima!

Milica Šarčević, učenica četvrtog razreda. dodala je: Ako se podigne svijest kod nas mladih i shvati ozbiljnost pomenute teme, bićemo na dobrom putu. Svi smo mi različiti. Te razlike se poštuju a ne osuđuju, niti na bilo koji način dovode u pitanje!