GENERACIJE BJELOPOLJSKIH GIMNAZIJALACA NE ZABORAVLJAJU: PROFESOR RADE, ČOVJEK ZA SVA VREMENA

GENERACIJE BJELOPOLJSKIH GIMNAZIJALACA NE ZABORAVLJAJU: PROFESOR RADE, ČOVJEK ZA SVA VREMENA

Brojne generacije učenika nadaleko poznate i priznate bjelopoljske Gimnazije “Miloje Dobrašinović” pamte plejadu vrsnih profesora, pedagoga i ljudi.

Zbog toga su mnogi nekadašnju gimnaziju nazivali “Sorbonom”, odakle su kasnije postali ugledni ljudi u svojim profesijama.

Profesorski kadar je bio jedan od najboljih u Crnoj Gori. Jedan od profesora, koji je ostao u trajnom sjećanju učenicima koji su prošli kroz gimnazijske klupe, zasigurno je Rade Matije Knežević, profesor tada srpskohrvatskog jezika. Zato nije ni čudo da danas, iako u dosta poznim godinama, ovaj osamdesettrogodišnji penzionisani profesor, u susretu sa svojim nekadašnjim đacima dokazuje da je veza u ne tako davnom, ali prelijepom vremenu, između profesora i đaka u gimnaziji bila i ostajala neraskidiva.

Zato je svaki susret sa omiljenim profesorom Radom, koji se svakoga dana može sresti u bjelopoljskoj čaršiji, ispunjen emocijama. I jedino što ga u ovim godinama muči, kako kaže, jeste da slabije vidi. Sve ostalo je podnošljivo. I ono, što se mora za Rada reći, da su đaci kojima je on predavao kasnije opstajali u vrhu pismenosti. Zato dobrom profesoru Radu, svi oni koji su imali privilegiju da im bude profesor, duguju veliku zahvalnost.

– Šetam dosta, svakog dana. To me vjerovatno održava da sam u dobroj kondiciji. U jutarnjim satima iz Nikoljca, dijela grada iza gradskog stadiona gdje imam kuću, krenem na taj moj svakodnevni `ritualni` put. Kupim u gradu `Politiku`, ranije dok je bilo i `Nin` i `Jež`. I onda krug do kuće. Usput sretnem nekog od bivših đaka, iako mi je krivo da sve ih slabije vidim, zbog narušenog vida. Ipak, kad progovori i javi mi se znam o kome je riječ, priča Rade.

Gimnaziju završilo preko 20.000 đaka

Iz Gimanzije “Miloje Dobrašinović” do sada je izašlo preko 20.000 maturanata, kasnije uspješnih ljudi, među kojima je i preko 200 doktora nauka i 500 magistara.

Rade danas živi pravim penzionerskim životom. Da ga nešto muči, iako on to skriva, ali ipak ne uspijeva da sakrije, jeste razdvojenost od njegove životne saputnice Marice. I sama prosvjetni radnik, nastavnica matematike, otišla je iz ovozemljskog svijeta prije petnaest godina.

– Proveli smo lijep život, izrodili četiri sina. Trojica su ljekari a jedan elektro inženjer.Svi su divni ali meni nedostaje moja Marica. Bili smo prosvjetni radnici, škola i učionica nam bili stalna tema. I uvijek, onako mirnim glasovima, kako ja, tako i ona, govorili da je rad u prosvjeti najljepše zanimanje – kaže Rade, koji je nakon završene osnovne škole u rodnom Kovrenu i Pavinom Polju u Vraneškoj dolini, kod Bijelog Polja, odlučio da upiše i završi Učiteljsku školu u Nikšiću.

– Onda, roditelji kažu idi Rade da studiraš, i ja izaberem Filološki fakultet u Beogradu – smjer jugoslovenska književnost. Završim i čekam na posao u Šestoj gimnaziji i Saobraćajnoj školi u Beogradu. Dok sam čekao da se dogovore oko moga rasporeda, ja odlučim da odem u Gacko, u Hercegovini, u tamošnju gimnaziju. I nijesam pogriješio. Proveo sam prelijepu godinu u ovom divnom gradiću, prisjeća se Rade.

Ipak, nije mogao bez Bijelog Polja, i vraća se tamo odakle je krenuo. Počinje da radi u čuvenoj Gimnaziji “Miloje Dobrašinović”.

Sa sjetom, kako kaže, sjeća se tih predivnih godina i godina. I đaka i njihovih roditelja, kolega, direktora… Ono što je Rada razlikovalo od drugih, bio je neobičan razredni starješina. Za sve godine rada, kako kaže, nikada nijednog đaka nije u dnevnik zapisao za kaznu, nikada nijedan roditeljski sastanak nije održao (kad učenik dobije slabu ocjenu sjutradan je morao doći jedan od roditelja u školu).

– Imali su đaci puno povjerenja u profesora Rada, bio strog, ali umjeren. Znali smo svi da moramo biti mirni i učiti. I nikad iz straha, samo iz poštovanja – kažu njegovi bivši đaci a Rade dodaje da ga i danas nekadašnji učenici nazovu i da mu je to prelijepo zadovoljstvo i dokaz, kako navodi, da je radio na najbolji način svoj profesorski život.�

Na kraju ono što Rade insistira da ne zaboravimo jeste njegovo učešće na omladinskim radnim akcijama. Kada se bez pogovora, sa voljom i ljubavlju gradila zemlja. Bio je na sedam radnih akcija i isto toliko puta bio udarnik.

Izvor: Dan

Novinar: Milovan Novović