FUAD MUZUROVIĆ – VIŠE OD IGRE

FUAD MUZUROVIĆ – VIŠE OD IGRE

Kažu da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, pa je tako i u Bijelom Polju, gdje se igra već 100 godina. Ubrzo po osnivanju, Fudbalski klub Jedinstvo dobio je i svoju najvažniju podršku, onu sa tribina. Vjerni navijači pratili su fudbalski klub u gostima i srčano navijali, kako tamo, tako i kod kuće.

Naravno, fudbal nije bio samo na stadionu. U onom bezbrižnom vremenu, ili barem onom kog držimo za bezbrižno, fudbal je bio neodvojivi dio kućne atmosfere. Fudbal se pratio preko radio i TV prijemnika, dok se sjedilo u kući, u bašti, brijačnici. Fudbal je bio naravno i dio svake mahale i sela. Fudbal se igrao na ulici, ali i ondje gdje se mogla naći iole ravna livada na kojoj bi dječaci na improvizovanim golovima igrali do mrklog mraka. Igralo se sa žarom, zamišljajući u zanosu da si baš ti jedan od junaka fudbala tog vremena.

Upravo iz takvog ambijenta ponikao je Fuad Muzurović, počevši karijeru u Jedinstvu, klubu za koji će igrati do 1964. godine. Činjenica da se živjelo u velikoj Jugoslaviji, doprinijela je da Muzuroviću kao talentovanom igraču, brzo budu otvorena vrata velikih jugoslovenskih klubova. Tako je ubrzo prešao u FK Sarajevo gdje je igrao sve do 1975. godine, kada je i okončao fudbalsku karijeru. Dok je igrao za Jedinstvo, klub iz Bijelog Polja će osvojiti Kup Crne Gore za sezonu 1962/63. Takođe, Muzurović će 1962. godine biti pozvan da igra za reprezentaciju Socijalističke republike Crne Gore na turniru u Ohridu na kojem su učestvovale sve reprezentacije republika i pokrajina SFRJ.

Nakon odlaska iz Jedinstva 1964. godine, Muzurović svoju fudbalsku i ličnu budućnost vezuje za Sarajevo u kojem i danas živi. Muzurović će biti dio slavne postavke Sarajeva koja će u sezoni 1966/67. postati šampion Jugoslavije. Bio je to prvi klub iz Bosne i Hercegovine kojem je to pošlo za rukom i šesti klub u Jugoslaviji koji se popeo na pobjednički tron. Prije Sarajeva, to su uradili Crvena zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk i Vojvodina.

Popularni ‘Daidža’

Muzurović će 1968. godine dobiti priliku da zaigra za reprezentaciju Jugoslavije, ali će ga povreda meniskusa spriječiti u tome. Muzurović će odigrati najveći broju utakmica u karijeri za Sarajevo. Vjerni navijači bordo kluba će mu dati nadimak “Daidža”.

Odlazak sa terena nije značio odlazak iz kluba. Muzurović će prvo biti pomoćni, a zatim glavni trener Sarajeva. Kruna njegove trenerske karijere svakako je svakako pozicija selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine, i to u dva navrata: prvi put od 1995. do 1997. godine i drugi od 2005. do 2007. godine.

Fuad Muzurović je bio jedan od najpoznatijih, najtrofejnijih i najboljih izdanaka jednog vijeka fudbala u Bijelom Polju. Sigurno da i ostale sredine imaju manje ili više poznate fudbalske ličnosti sa kojima se ponose.

Ono što mi je zanimljivo jeste zašto je fudbal toliko važan, čak i u najmanjoj varoši, neke zemlje čije su šanse za neki veliki fudbalski uspjeh minimalne toliko da je sve dalje od kvalifikacija – senzacija. Mislim da odgovor leži u čovjekovoj urođenoj potrebi da se takmiči, ali i da živi u svijetu iole pravednom i bez laži. Nekada su organizovane igre gladijatora. Učesnici bi se borili na život i smrt. Ali ono što je gladijatorsku arenu razdvajalo od spoljašnjeg svijeta je to što su se u areni morala poštovati pravila. Ako je neko uspio da preživi, niko, pa ni sam imperator, ne bi smio promijeniti ishod igre. Naravno, i na sreću, u fudbalu se ne borimo na život i smrt. Ali se za klub za koji se navija živi i umire. Nigdje kao na tribinama, ljudi iskreno ne kliču onome ko je postigao gol. Za razliku od ostalih sfera društva, fudbal je, makar za oči, ostao mjesto pravde. Mjesto na kojem se igra žustro, na kojem ni izudarane cjevanice ili razbijene arkade, nisu prepreka da se donese pobjeda klubu.

Upravo zbog toga mislim da je fudbal i dalje popularan. Zbog toga što tamo nema namještanja, prevara, kupljenih diploma, namještenih tendera. Ili makar ljudi vjeruju da je tako. A čak i ako nije, nikad nam više nije bilo potrebno da vjerujemo da postoji bar jedan teren (ovaj put i bukvalno) kojeg nismo ukaljali. Da nije važno čiji ste sin, sestrić ili kum, već da znate tu čarobnu koordinaciju između nogu i lopte. Zato je i divljenje sportistima, posebno fudbalerima, iskreno. Zato njihova popularnost nikada ne prestaje. Zato kada se je jednom upisao u legendu Fuad Muzurović nikada neće izaći iz nje.

Zanimacija svih društvenih slojeva

Fudbal je još uvijek zanimacija svih društvenih slojeva, bilo da ga samo gledamo jer volimo ili što je nažalost češći slučaj, zato što igramo kladionicu. Jedan od prizora koji me uvijek obraduje je onaj kada vidim klince kako igraju fudbal. Svaki radni dan prolazim pored fudbalskog igrališta Srednje stručne škole i Osnovne škole Dušan Korać. Ko zna, možda baš među njima raste neki novi Muzurović, koji će za koju godinu na stadionu pod Obrovom zatresti protivničku mrežu, dok će se iz hiljada grla oriti njegovo ime. I biće to trenutak za istoriju. Trenutak, kojeg nećemo biti svjesni, kao što nismo mogli ni pretpostaviti dokle će dogurati Fuad Muzurović onda kada je šezdeset i neke zatresao protivničku mrežu, a hiljade ljudi u zanosu uzvikivale njegovo ime.

Ne znamo budućnost, i to je, siguran sam – dobro. Ali imamo trenutke koje pamtimo, i koji su nam sa protokom vremena, samo draži, a sjećanja intenzivnija i jasnija. A fudbal nam još uvijek garantuje makar tih nekoliko sekundi iskrenog ushićenja, momentalnog zaborava na sve naše muke.

To blaženstvo trijumfa donosi nam onaj koji uspije da zatrese mrežu. Čovjek po prirodi teži da bude pobjednik i da se sjeća samo radosnih trenutaka. Fuad Muzurović je taj trenutak svima nama priuštio toliko puta. Naročito su slatke bile one pobjede koje bi došle iz preokreta i kada se od gubitnika iz najvećeg dijela utakmice dođe do pobjede. U fudbalu, za razliku od nekih drugih sfera života, sve je moguće. Jer, nikada ne zaboravite – lopta je okrugla.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera