FERID LJUCA: MAJSTOR KOJI JE POPRAVLJAO MAŠINE I BRIGE GRAĐANA

U Bijelo Polje ime Ferida Ljuce, servisera bijele tehnike godinama se prenosilo od usta do usta. Bez reklama, bez oglasa i bez natpisa, postao je jedan od prvih izbora kada mašina za veš stane usred pranja, kada voda procuri ili bubanj počne da lupa. – „Zovi Ferida“, često se čulo po mahalama i selima u okolini grada.

Njegov put, međutim, nije počeo kao privatni zanat. Bio je prvi radnik fabrike Petoljetka, ali i prvi koji je iz nje izašao nakon zatvaranja.

Nakon gašenja fabrike morao je, ističe, da pronađe novi način da prehrani porodicu, a prvu mašinu za veš popravio je sebi. Upravo taj trenutak bio je prekretnica.

“Život je bio težak, ali nisam imao izbora. Morao sam da radim nešto, međutim, uslijedio je kvar na vešmašini u mojoj kući, znanjem stečenim od ranije i upornošću popravio sam je. Kada sam sebi popravio prvu mašinu, znao sam da ja to mogu. Poslije se malo po malo pročulo i posao je krenuo”, priča on.

Znanje nije stekao preko noći, naslijedio ga je, kako ističe, od oca koji je 40 godina radio u Elektrodistribuciji, ali i od inženjera elektronike i elektrotehnike Ismeta Kučevića, kojem, kaže, duguje veliku zahvalnost za sve stvari koje danas zna da uradi.

“Iskustvo starijih ljudi je mnogo bitno. Od njih se uči zanat, ali i odnos prema poslu. Meni je znanje prenio prije svega otac, a nakon toga i Ismet Kučević, kojem dugujem veliku zahvalnost, jer mi je nesebično prenosio znanje”, naglašava Ferid za VBP portal.

Iako poznat po stručnosti, sugrađani ga pamte i po korektnom odnosu prema mušterijama. Dešavalo se, kaže, da ne naplati popravku odmah, posebno u domaćinstvima koja su prolazila kroz težak period.

“Često bi dolazio u kuće gdje se živjelo skromno. Ponekad bi vidio brigu u očima domaćice, tišinu u kojoj se prebrojavaju novčanice, ili uzdah prije nego što me pitaju: „Majstore… koliko smo dužni?“

“Ako ima – ima. Ako nema – biće. Ne treba se zbog mašine sekirati “, rečenica je koju je ovaj majstor nerijetko izgovarao mušterijama, jer kako kaže „Nije veš jedini koji treba oprati. Nekad treba i brigu skinuti s ljudi.“

Umjesto novca, nerijetko su mu, kaže, nudili domaće proizvode ili jednostavno zahvalnost.

“Dešavalo se da mjesecima ne uzmem čak ni jedan euro. Neki bi mi kasnije donijeli koliko mogu. Neki bi mu donijeli sir, krompir, domaća jaja. A neki samo zahvale i osmijeh, razumio sam, bila su teška vremena”, prisjeća se on i navodi.

Danas, nakon godina rada, poručuje mladima da budu strpljivi i oprezni.

“Savjetujem mladima da budu strpljivi u svom poslu, da ne rade ništa na svoju ruku i da slušaju starije. Čist obraz je pola zdravlja”, zaključuje Ljuca.

Njegova priča tako nije samo priča o majstoru za veš mašine, već o radniku koji je, nakon zatvaranja fabrike, uspio da izgradi ime oslanjajući se na znanje, strpljenje i povjerenje ljudi.

*Sponzor teksta Bravera City park