DO ŠKOLE U CEROVU SA TRI ĐAKA VODE DVIJE IZLOKANE DŽADE

DO ŠKOLE U CEROVU SA TRI ĐAKA VODE DVIJE IZLOKANE DŽADE

Dva puta vode do Područnog odjeljenja Osnovne škole “Marko Miljanov” u bjeloposkom selu Cerovo. I jedan i drugi su ovih zimskih dana teško savladivi, zbog snijega i leda koji ih je okovao.Teško i ljeti saobraćati ovim putevima, sobzirom na to da su izlokani i puni rupa koje na pojedinim mjestima liče na kratere. Na pojedinim dionicama put se odranja i prijeti da sve ode u provaliju. Dio puta koji vodi preko Gužavina je kraći, dug pet kilometara, ali je makadamski i veoma težak, a onaj drugi, ide preko Joša (dug je sedam kilometara), i njega nekako savladavju oni koji to moraju. Među njima su učiteljica Marina Mihailović,koju suprug svakog radnog dana mora dovesti autom do Cerova i opet doći za nju nakon nastave, i tri đaka, koji pohađaju nastavu u ovoj školi, koja će iduće godine navršiti devet decenija postojanja. Učiteljica Marina kaže da se često pješke zaputi prema školi, a to radi i domarka Snežana Milićević.

– Nije lako u ovim zimskim danima doći do škole, ali ovo je moj posao i ja ga radim sa zadovoljstvom. Postoji neka draž kada se radi u ovako teškim uslovima i sa samo tri uečnika, koji čine dva odjelenja trećeg i četvrtog razreda. Kada dođemo učionica je topla jer je domarka već došla i naložila vatru u furuni – priča učiteljica Marina i dodaje da su ova tri učenika odlični đaci i vaspitana djeca.

– Željni su znanja i poslušni-kaže učiteljica, dodajući da će biti problem kada ova tri đaka završe četvororazrednu nastavu, jer će tada na ulaznim vratima škole morati da se stavi katanac.

-Nema djece u selu, tako da narednih godina nema ko da se upiše u školu. Ova školska godina treća je zaredom kako nije upisan đak prvak. Problem je i što je sve manje naroda u selu, pogotovo mladih bračnih parova- priča učiteljica.

Mještanin Branko Hajduković povodom školske slave Svetog Save posjetio je školu u Cerovu i tom prilikom učenicima poklonio darove u vidu školskog pribora.

– Škola u Cerovu nalazi se na pravom vidikovcu,na skorio hiljadu metara nadmosrke visine, pa se Bijelo Polje vidi kao na dlanu. Kada je davne 1935. godine primila prve đake bila je jedina škola u Crnoj Gori koja je za vrijeme Dinastije Karađorđević, sve do 1945 godine nosila naziv Osnovna škola,,Nikola Prvi Petrović NJegoš‘‘. Smatram da sve treba uraditi da se put do škole u Cerovu uredi jer ona to zaslužuje. Inače, nezadovoljni smo odnosom lokalne uprave prema Cerovu. Na ovoj našoj izlokanoj džadi bili su na nekoliko mjesta stavili natpis,, DPS Eko- džada‘‘, jer mogu samo da je koriste oni koji se bave ekologijom i voze bicikla ili šetaju. Ipak, neko je te table skrajnuo- kaže Hajduković.

Inače, dio puta od kuće do škole ova tri učenika, od koji su su dvije sestre Monika i Milica Milićević, i Ognjen Bugarin, pješače po nekoliko kilometara.

– Uprkos tome što imamo dosta da pješačimo od kuće do škole jedva čekamo da se nađemo u učionicu. Imamo najbolju učiteljicu na svijetu i biće nam teško kada budemo morali da se od nje rastanemo-kažu uglas Monika, Milica i Ognjen.

Ognjenov otac Milovan jedan je od rijetkih mladih ljudi koji je sa porodicom ostao da živi na selu i bavi se poljoprivredom.

– Najbitnije je da su nam djeca zadovoljna i da sa elanom idu u školu. Put do škole i jedan i drugi su u katastrofalnom stanju, pa bi Opština i država morele povesti malo računa da se stanje popravi. U suprotnom i ovo malo naroda što je ostalo otići će iz sela- kaže Bugarin, dodajući da je i on pohađao nastavu u ovoj školi, ali da je tada bilo više od 40 đaka.

Mještanin Pero Hajduković konstatuje da je put do Cerova u lošem stanju i da se njima saobraća samo terenskim autima.

– Zato i nije čudo što u Cerovu, selu praktično nadomak grada, ostade samo desetak domaćinstava.Bližeg mjesta gradu a lošijeg puta nema-tvrdi Hajduković, dodajući da su često sami ulagali sredstva da se put makar na simboličan način održava.

– Ne tražimo asfalt, već da se ova dva kraka koji idu prema školi naspu i izvaljaju- kaže Hajduković, dodajući da je i on pohađao nastavu u ovoj školi, kao i njegovo šestoro djece.

– Sjećam se kada sam ja išao u školu da je snijeg padne i do metar. Ništa se ne vidi pred očima. Onda moj pokojni otac pojaše konja i prti, a mi đaci idemo iza njega do škole.

Izvor: Dan

Novinar: Milovan Novović