DANKI ILIĆ

DANKI ILIĆ

Gdje je pravda?

Gdje je kraj?

Zlo se ne zaustavlja,

Već samo širi svoj mračni sjaj.

Kako opisati ovu noćnu moru,

Ovo je teška stravična priča,

O maloj Danki, nestaloj u Boru,

To malo čedo, nevinog’a lica.

Od prvog dana nestanka njenog,

Molila sam Boga da je živa i zdrava,

Molila, i vjerovala sve do danas,

Dok ne saznah da je ubijena Danka mala.

DANKI ILIĆ

O, Bože opet se pitam,

Odakle smjelosti za takvo djelo?

Gdje vam je srce, gdje vam je duša?

Monstrumima treba pucati u čelo.

Andjele mali, nevino čedo,

U Božjim rukama bila si mila,

Al’ nažalost čudovište jedno,

U trenutku tebi oduze krila.

Krila, kojima trebala si,

Da letiš kroz život sneno,

Tvoje snove, maštu, osmjeh,

Da oduzme, nije sme’o.

Uzalud suze, uzalud jecaji,

Ti više ne dišeš niti se smiješ,

Sa dvije godine, putuješ medj’ andjele,

Gdje mirno, zauvjek snove ćeš da sniješ.

Počivaj u miru najljepši cvete iz bašte,

Na zemlji se prekinuše tvoji snovi i mašte,

Na nebu se ne plaši, gore nisu zli ljudi,

A oni koji ti uzeše život, Bog će da im sudi.

Neka ti andjeli, pjevaju uspavanku,

Dok počivas u miru bez tereta i boli,

Ovo, što se tebi desilo,

Nikada neće prestati da boli.

Marina Nišavić