ČIKIĆ: MAJKA DOBRO, BEBA DOBRO CILJ SVAKOG AKUŠERA

Lahira Čikić ginekološkinja – akušerka rođena je u Bijelom Polju 1954. godine. Medicinski fakultet upisala 1971/72 na Univerzitetu u Beogradu. Diplomirala je decembra 1978. godine. Radni odmos je zasnovala u Bijelom Polju 03. 01. 1979. godine. Radila je kao mlad ljekar u Domu zdravlja Bijelo Polje. Bila je najmlađi specijalizant na GAK-u iz čitave bivše Jugoslavije. Nakon toga, nastavila je da radi u Opštoj bolnici u Bijelom Polju sa položenim specijalističkim ispitom u 31. godini života. Koordinatorka programa “Baby friendly” – bolnice prijatelji beba, radi podrške dojenja majkama, koji se sprovodio na svjetskom nivou, postala je 1996. godine.

Rad u Domu zdravlja Podgorica nastavlja 2004. godine, a 2008. dobija plaketu od ove Ustanove kao najbolji izabrani doktor za žene, za kolegijalnost, zalaganje na poslu, afirmaciju ustanove, kao i za uspjehe na stručnom i humanom djelovanju. Penzionisana je 2021. godine, nakon čega nastavlja da radi, na prijedlog tadašnjeg direktora DZ Podgorica, sve do kraja 2023. godine. Dr Lahira Čikić je prva žena muslimanske vjeroispovijesti ginekološkinja-akušerka u Crnoj Gori.

Kako ste se opredijelili za Vašu specijalizaciju i koji su glavni izazovi sa kojima ste se susretali?
Još u toku studija medicine na Beogradskom univerzitetu, donijela sam čvrstu i nepokolebljivu odluku da ću biti žena ginekolog-akušer. U toku studija imali smo tzv. “karantin” od sedam dana i noći obaveznog boravka na GAK-u u Beogradu, gdje smo vježbali ginekologiju i akušerstvo u sklopu ispita. Taj boravak danju i noću, ukazao mi je na sve ljepote i izazove ove profesije, često i dramatične situacije za živote majki i beba. Osjetila sam veličinu uspjeha u tom poslu kad začujemo krepki plač novorođenih beba. Majka dobro, beba dobro to je jedini cilj svakog akušera. Ali, nažalost, vidjela sam da ima i gorčine kad sve ne ide kako to želimo, nego se hitnim odlascima u operacionu salu mora reagovati i činiti što se može za spas života i majki i beba. E ta dinamika, predanost, posvećenost porodiljama i bebama, osvojila me i podstakla da činim sve što mogu da i majka i beba budu dobro.
Na koji način ste uspijevali da se izborite sa mogućim poteškoćama na koje ste nailazili tokom Vaše karijere?
Ovaj posao traži mnogo odricanja. U porodilištu i na ginekološko-akušerskom odjeljenju u Bijelom Polju (a pokrivali smo i dispanzer) tada su bila tri ginekologa i ja kao četvrti. Vrsni i iskusni ginekolozi prim. dr Rajko Stevović, prim. dr Blažo Kljajević i prim. dr Vule Popović i moja malenkost. Mi tada nismo gledali “čiji” je pacijent, već smo se odazivali na svaki poziv da pomognemo i uradimo sve što je trebalo oko majki i beba, danonoćno. Kao najmlađa u tom timu često sam bivala i sama i za odjeljenje i za ambulantu. A ja, poletna, željna rada i da pomognem i uradim sve što mogu svakom ko me je pozvao odazi vala sam se.

Često sam morala moje dijete, tada od nepune dvije godine, ostaviti kod mojih roditelja, a ja, u gluva doba noću, “odletjeti” u bolnicu i porađati sa mojim babicama ili skupljati ekipu za operaciju, radi eventualno hitnog carskog reza, ili drugih neophodnih hirurških intervencija. Ali kad bi se sve završilo kako treba, to bi mi bila nagrada. Znao je to i moj kolektiv, znaju to moje dobre žene, a znaju to i danas pacijeniti. Pozdrave me danas na ulici, lijepo se upitaju sa mnom. Hvala im. I to smatram mojim “trofejima”. Snagu mi je davao tada i moj sinčić Davor. Kad bih se iz sale sa posla vratila, on bi mi pritrčao, zagrlio me i uskliknuo: “Mama!”. Tada bi umor nestao.
Da li su mlade majke svjesne odgovornosti materinstva i značaja dojenja?

Ne sve. Neke hoće da poslušaju i prihvate savjete i preporuke, i to veći broj, a neke i neće. U radu sa ženama imala sam prilike i to da vidim nažalost.
Hiljade djece je prihvaćeno vašim rukama. Da li vam nedostaju ti radosni, uzvišeni trenuci otkako ste u penziji?
Preko skoro četvrt vijeka rada u porodilištu me je “napojilo” ljepotom i nažalost gorčinom ovoga posla, pa sam prešla u Podgoricu u primarnu zdrav stvenu zaštitu i tu nastavila raditi. “Odmorila”, u odnosu na bolnički rad tada. Ipak, lijepo je sve bilo.